Rezbarstvo

Rezbarstvo, umijeće oblikovanja ukrasa i likova tehnikom plitkoga ili dubokoga reza u različitim materijalima, ugl. u drvu (drvorezbarstvo), keramici i kovini. Ta se tehnika primjenjuje u skulpturi i u izradbi predmeta umjetničkoga obrta te kućne radinosti, a u pučkoj sredini pri izradbi uporabnih predmeta za kućanstvo i gospodarstvo. U tradicionalnom istar. selu od davnine su takve uporabne predmete izrađivali muškarci i ugl. ih ukrasivali plitkim rezom (rovašenje), pretežito geometrijskim motivima (koncentrični krugovi, paralelne pruge, rombovi), motivom riblje kosti, zubre te biljnim i životinjskim motivima. Predmeti se ukrasuju s vanjske strane, npr. vodir (tombolac, tulac), zipka (zivka, zikva), sanduk za čuvanje robe (škrinja, kasela), klupa (banak, škanj), klupica za dijete (škanjić), stolica, štap za hodanje (palica), kutija za duhan (škatula za tabak, tabakiera), naćve za miješanje kruha, preslica i dr. Graditelji nar. glazbala ukrasuju rovašenjem svirale, šurle, sopelice, roženice i dr. 

Najstariji su očuvani predmeti drvorezbarstva u Istri velika drvena raspela (križ s pribijenim Kristom) iz doba romanike: u crkvi Bl. Djevice Marije tzv. Concetta kraj Galižane, vjerojatno iz XII. st. (s obilježjima lombardskih radionica), u crkvi sv. Eufemije i sv. Blaža u Gračišću  iz poč. XIII. st. (izveden pod utjecajem sjevernjačkih radionica) te u župnoj crkvi Pohođenja Bl. Djevice Marije u Balama rustične izradbe iz XIII. st. U Lanišću se čuva got. raspelo iz XIV/XV. st. (doneseno iz crkve sv. Justa u Trstu), got. raspela iz XV. st. u župnoj crkvi u  Pomeru  (pozlaćeno), u Eufrazijani u Poreču (tu je romanički ikonografski prikaz živoga Krista prerađen u got. doba u prikaz žalosnoga Krista pognute glave)  i u crkvi sv. Jurja u Piranu  (bolna izražajnost trpnje Kristova lika u got. maniri), a iz XVI. st. u crkvi sv. Kuzme i Damjana u Fažani. Got. korske klupe iz 1452. u porečkoj katedrali ukrašene su tordiranim stupićima s češerom i lisnatim ukrasom pregrada.  Drvena got. crkvena skulptura (Majka Božja, sveci, anđeli, poliptisi i dr.), ugl. polikromirana, uvozila se iz srednjoeur. radionica ili se izrađivala u domaćoj sredini u stilski pojednostavnjenim inačicama obilježenim dubokom proživljelošću. Kipovi stojeće Madone iz tirolske radionice XIV. st. nalaze se u župnim crkvama u  Puli i u Sv. Lovreču Pazenatičkom, lijepo izrađene Madone austr. i češ. podrijetla iz XV. st. u biskupijskoj zbirci u Poreču, stojeći kipovi Madona iz različitih srednjoeur. radionica XV. st. u crkvama Bl. Djevice Marije u Bujama (iz 1496) i u onoj kraj Kanfanara, u crkvi  Pohođenja Bl. Djevice Marije u  Pomeru i dr. Got. lik Gospe na prijestolju s Djetetom u krilu nalazi se u više istar. crkava, najpoznatiji je onaj u reljefu u sredini velikoga oltarnoga poliptiha s dvama redovima svetaca i s Kristom, u franjevačkoj crkvi u Puli  iz XV. st. U pravoslavnoj crkvi sv. Nikole u tom gradu čuva se ikonostas iz XV. st. mletačko-biz. sloga, najstariji u Hrvatskoj. U Umagu  se u baroknoj župnoj crkvi čuva got. triptih iz XV. st., u Balama  rezbareni kipovi svetaca, rad lokalnih majstora XVI. st. Iz doba renesanse očuvani su manji oltari, a iz baroka oltari s motivom alga (u župnim crkvama u Boljunskom Polju iz 1676. s bogato urešenim retablom, u Lovranu iz XVII. st. i dr.), kasnobarokni oltar i drvena plastika u župnoj crkvi u Svetom Petru u Šumi (rad pavlinskih majstora), Madone i svetački kipovi u mnogim crkvama, nešto rezbarenoga crkv. namještaja (ugl. po župnim crkvama, npr. korske klupe u Kastvu i Mošćenicama, sakristijski ormar u Kršanu, intarzirano biskupsko prijestolje iz 1758. u Oprtlju, drveni naslonjač u Motovunu), raspela iz XVIII. st. (župne crkve u Plominu i Kršanu) i dr. U novije doba gdjekoji kipari rade i u drvu. Predaju pučkoga rezbarstva poglavito nastavljaju tzv. naivni kipari koji ugl. rezbare u drvu i često su gosti u umj. kolonijama u Istri.

LIT.: F. Semi, L'arte in Istria, Parenzo 1937; Lj. Karaman, O srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, Historijski zbornik, 1949, 2; V. Ekl, Nalazi srednjovjekovne plastike u Istri, Ljetopis JAZU, 1960.
Mirjana Margetić, Đurđica Križman-Zorić, Istarska enciklopedija
Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE