Plinare

Plinare, postrojenja za proizvodnju plina koji se upotrebljava u domaćinstvima, javnim prostorima i industriji kao gorivo a u prošlosti se rabio i za rasvjetu. Umjetna plinovita goriva dobivaju se preradbom krutih ili tekućih goriva (ugljen ili ugljikohidrati). Umjetni plin od kamenog ugljena počeo se proizvoditi u XIX. st., a rabio se za javnu i privatnu rasvjetu. Najstarija plinara u Istri bila je u Puli na rubu tadašnjega grada (danas rub gradskoga središta, između Radićeve i Vergerijeve ulice, sjedište Elektroistre i Vodovoda), a počela je raditi 28.VIII.1871. Izgradila ju je tvrtka Pollak Reizewitz i dr., koja je izgradila i plinsku instalaciju za distribuciju plina po gradu. Kapacitet joj je bio 5000 m3 plina dnevno. Od 3.V.1900. plinaru (i vodovod) preuzela je gradska uprava, koja je nastavila radove na širenju plinske mreže. Zbog brzoga širenja grada i povećanja broja stanovnika, 26.XI.1912. otvorena je nova plinara daleko izvan grada, u uvali Veruda. Njezin kapacitet bio je oko 30000 m3 plina dnevno. Plin se dobivao suhom destilacijom kamenog ugljena, koji se dopremao iz drugih dijelova Monarhije. Od gradske uprave plinaru je 5.V.1928. preuzela tvrtka Sospisio, koja je vodila i distribuciju vode. 

Nakon II. svjetskog rata za proizvodnju plina korišten je raški ugljen, ali kako su potrebe za plinom u industriji i domaćinstvima i dalje rasle, počela je priprema za izgradnju novoga postrojenja. Plinara kapaciteta 120000 m3 plina, u kojoj se plin počeo proizvoditi iz tekućega naftnoga plina postupkom termokatalitičke razgradnje lakih ugljikovodika otvorena je u industrijskoj zoni Šijana 7.IX.1968. Istog je dana otvorena i novoizgrađena butanska stanica. Od 1947. do 1970. javna vodovodna mreža, proizvodnja i distribucija plina bile su u djelokrugu poduzeća Vodaplin, a potom su proizvodnja i distribucija plina odvojene i pripojene INA-i. Od početka 1990-ih jednim je dijelom u vlasništvu Grada Pule. Plinara u Rovinju otvorena je 1906., a 1911. je proširena kako bi se udovoljilo potrebama javne rasvjete, industrije i građanstva. Radila je do 1960. Plinara u Pazinu izgrađena je 1907., a plin se rabio ponajviše za javnu rasvjetu, za rasvjetu javnih zgrada i u nekim privatnim kućama. Zatvorena je 1930., dvije godine nakon što je u Pazin dalekovodom iz trafostanice u Karojbi uvedena električna energija. U Poreču je plinara proradila 1907., a plin se rabio za rasvjetu, industriju i široku potrošnju. Prestala je s radom u ožujku 1956.

Giuseppe Orbanich, Istarska enciklopedija
Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE