Piranske solane

Piranske solane, tri zasebna kompleksa solana na području općine Piran. Sečovljanske solane (650 ha) nastale su na ušću Dragonje, a sastavljene su od starijih (Fontanigge) i mlađih (Lera). Lucijske solane (35 ha) nastale su na ušću potoka Fazan kraj Lucije, a strunjanske (17 ha) na ušću Strunjanskoga potoka. 

 

Prvi povijesni spomen piranskih solana (1278.) odnosi se na općinsku koncesiju za izgradnju solnoga polja. Piranci su slobodno prodavali svoju sol sve do 1283., kada su potpali pod vlast Venecije, koja je proizvodnju soli ograničila i propisala obveznu predaju (do 1749.). Cijenu za predaju dogovarali su mletački Magistrato dei Sali i piranski Consiglio dei XX savii. U gradskom statutu 1307. kodificirane su postojeće norme o proizvodnji i trgovini solju. Piranski su solari 1377. naučili od paških uzgajati petulu  (muljevita mješavina mikroorganizama i mineralnih tvari), što je podiglo kakvoću proizvodnje i cijenu soli. Najveći su opseg piranske solane imale pod Austro-Ugarskom, koja je 1904. većinu solana podržavila, tj. otkupila od privatnih vlasnika. Za Jugoslavije na mjestu lucijskih solana izgrađena je marina, a proizvodnja soli sačuvana je dijelom u strunjanskim te u sečovljanskim solanama, koje su postale parkom prirode i u njemu je 1991. otvoren Muzej solinarstva. Sečovljanske solane uvrštene su 1993. na Popis močvara međunarodnog značaja.

LIT.: E. Nicolich, Cenni storico-statistici sulle Saline di Pirano, Trieste 1882; M. Pahor, T. Poberaj, Stare Piranske soline, Ljubljana 1963.
Ivica Pletikosić, Istarska enciklopedija
Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE