Paleografija

Paleografija (novolat. palaeographia, prema grč. παλαιός: star i γραφή: pismo), pomoćna povijesna znanost koja istražuje i proučava postanak, oblike i razvoj pisma općenito, i svakoga pojedinoga pisma. Ugl. se bavi proučavanjem pisama pisanih na tzv. mekim materijalima, tj. na papirusu, pergameni, papiru. Svrha joj je omogućiti ispravno čitanje starih tekstova, odrediti mjesto i vrijeme nastanka starih rukopisa te ustanoviti njihov izvorni tekst, naknadne umetke i moguće pogrješke. Stoga istražuje, među ostalim, i kratice tj. abrevijature, dijakritičke znakove, brojeve, instrumente i materijale korištene pri pisanju, te proučava obilježja rada pojedinih skriptorija. Postoji onoliko paleografija koliko ima i pisama, tj. latinska, glagoljična, ćirilična, arapska, hebrejska i dr.

Osnivačem latinske paleografije (i diplomatike) kao novovjekovne znanstvene discipline drži se benediktinac J. J. Mabillon, koji u djelu De re diplomatica libri sex (1681) iznosi ne samo metode rješavanja diplomatičkih pitanja već i prvi pokušaj klasifikacije tipova latinskog pisma. No, riječ paleografija u znanost je uveo B. de Montfaucon, također benediktinac, djelom Paleographia graeca sive de ortu et progressu litterarum (1708), u kojemu raspravlja o postanku i razvoju grčkog pisma. U Hrvatskoj se paleografija kao znanost pojavila teoretskom raspravom I. Žanića O paleografiji sredovječnoj latinskoj (Izvještaj gimnazije u Senju 1883/84). Međutim, paleografi praktičari koji su proučavali i istraživali bogatu hrvatsku rukopisnu ostavštinu, pisanu različitim tipovima latinice, glagoljice i ćirilice, pojavili su se vrlo rano, počevši od I. Lučića, A. Bandurija, potom I. Kukuljevića Sakcinskog, F. Račkog i dr. Razvoju lat. paleografije u Hrvatskoj uvelike je pridonio i T. Smičiklas, prvi predavač pomoćnih povijesnih znanosti na zagrebačkom Sveučilištu; razvoju glagoljične paleografije V. Jagić, S. Ivšić, J. Vajs, latinske paleografije ponajviše V. Novak. Vrijedni su paleografi još M. Barada, M. Kostrenčić, J. Nagy, M. Tentor, V. Mošin, J. Hamm, S. Antoljak, J. Stipišić.

U Istri su se u latinski paleografiji, ponajviše kao paleografi praktičari, istaknuli P. Kandler, Camillo De Franceschi, L. Morteani, B. Benussi, B. Schiavuzzi, M. Zjačić, D. Klen, M. Bertoša, M. Križman, J. Jelinčić, a u glagoljičnoj paleografiji B. Fučić, J. Bratulić, J. Vlahov.

Marija Mogorović Crljenko, Istarska enciklopedija
Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE