Nazor, Vladimir, književnik (Postira na Braču, 30.V.1876. – Zagreb, 19.VI.1949.).

Pučku školu pohađao je na Braču, a klasičnu i realnu gimnaziju u Splitu 1886.–94. Na Filozofskom fakultetu u Grazu 1902. diplomirao je prirodne znanosti. Bio suplent u splitskoj gimnaziji, potom profesor i ravnatelj srednjih škola u Zadru (1901.–03.), Pazinu (1903.–06.), Kopru (1906.–08.), Kastvu (1908.–18.) i Zagrebu (1918.). U Crikvenici je od 1920. bio upraviteljem dječjega doma, 1926. profesorom u Sušaku, potom se vratio u Crikvenicu do 1931. U Zagrebu je bio i upraviteljem dječjega sirotišta, a umirovljen je 1933. kao gimnazijski ravnatelj.

U prosincu 1942. s Ivanom Goranom Kovačićem priključio se partizanima, od 1943. predsjednik je Izvršnog odbora Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), a nakon Drugog svjetskog rata do smrti predsjednik Prezidija Narodnog sabora Hrvatske (od 1946. Sabora Narodne Republike Hrvatske).

Prve stihove objavio je 1893. u zadarskome Narodnom listu. Pjesme je pisao na standardnome jeziku i čakavici (najčešće mješavina bračke, istarske i kastavske čakavštine), sa strogo vezanim stihom, često ditirampske intonacije. U njegovu se opusu prožimlju domoljublje, fantastično i realno, alegorija i folklor, mit i legenda, drevno, suvremeno i buduće te prosvjetiteljstvo i modernistički artizam.

U prvoj stvaralačkoj fazi bio je nacionalno angažiran i zaokupljen kolektivnim, mitologijom i legendom, hrvatskom i slavenskom povijesnom motivikom (Slavenske legende, 1900.; Živana, 1902. i Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904.) te nadahnut Biblijom (Lirika, 1910. i Nove pjesme, 1913.). U sljedećoj fazi prevladava refleksija (Intima i Pjesni ljuvene, obje 1915.), a naglašena je unutarnja katarza i alegorija (ep Utva zlatokrila, 1916.; priče Stoimena, 1916. i Pjesme o četiri arhanđela, 1927.). U doba avangardnih pokreta, osobito ekspresionizma, bio je bliže realističkom transponiranju zbilje u pjesmama Niza od koralja (1922.), prozama Priče iz djetinjstva (1924.) i Pričama s ostrva, iz grada i sa planine (1927.). Socijalnom tematikom bavi se 1930-ih i 1940-ih u djelima Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini (1931.) i Zagrebačke novele (1942.). Istodobno eksperimentira u poeziji (Deseterci, 1930. i Topuske elegije, 1933.) te piše dnevnike, studije, oglede, putopise (Putopisi, 1942.) i roman o povijesti rodnoga Brača Pastir Loda (1938.–39.). Partizanska faza i neposredno poraće ponovno donose prožimanje kolektivnog i intimnog: Pjesme partizanke (1944.), dnevnik S partizanima (1945.), poema Ahasver (1945.) i dr. Bračko djetinjstvo te život i rad u Istri na osobit način obilježavaju piščevo stvaralaštvo.

Kao književnik i pedagog uključio se u program hrvatskog nacionalnog pokreta u Istri, a Istra je sa svojim ljudima, krajolikom i civilizacijskim slojevima presudno utjecala na njegovo kulturološko, nacionalno i političko sazrijevanje. Pišući za odrasle, djecu i mladež istarske teme Nazor obrađuje u cjelovitim pjesničkim i proznim (od pripovijedaka do romana) djelima te putopisima, esejima, člancima i političkoj publicistici. Jezgru njegova istarskog ciklusa čine poema Krvava košulja: uspomene iz doline Raše (1905.) kao poticaj prosvjećivanju i pobuda svijesti istarskih ljudi, nacionalnoprosvjetiteljski Krvavi dani: historijski roman iz istarske prošlosti (1908.) s klasnonacionalnom i ljubavnom pričom, Veli Jože: istarska priča (1908.) kao prikaz nacionalne borbe u simboličkometaforičkom naslovnom liku iz predaje, zatim bajkovite, lirične i alegorijske, angažirane i modernističke Istarske priče (1913.) i pjesme Istarski gradovi (1930.), te Boškarina (Istarska priča, 1928.), proza za mladež Istarski bolovi (1930.), Stare istarske balade (1946.) i dr.

Ostala djela: Hrvatski kraljevi (1912.), Mrtvo ostrvo (1914.), alegorijski ep Medvjed Brundo (1915.), Pabirci (1917.), Gospa od Snijega (1918.), Arkun (1920.), Dedek Kajbumščak (1939.), Kurir Loda (1946.) i dr.

U Istri su poslije Drugog svjetskog rata njegovim imenom nazvane ulice i škole u mnogim mjestima.