Agapito, Girolamo

Agapito, Girolamo, pravnik, profesor, časnik, pjesnik, prevoditelj i publicist (Buzet, 8.V.1776. - Trst, 24.II.1844.), punim imenom Girolamo Giuseppe Antonio Maria. Otac mu je bio grof Giovanni Antonio Agapito, pravnik i arhivar ureda rašporskog kapetana, a majka Maria markiza Gravisi. Obitelj Agapito u Buzet je dospjela s Krete u drugoj polovici XVII. st., vrlo se brzo uklopila u novu sredinu zauzevši važne javne, političke i crkvene položaje te stekavši visok ugled. Posebnu zaslugu za to imali su unuci prvog Agapita: kanonik Girolamo, Rinaldo i notar Marcello koji stječu grofovsku titulu prenosivu na sve članove obitelji. Girolamo je obrazovanje započeo u Buzetu, zahvaljujući svome ocu koji je, radi osiguranja kvalitetnog obrazovanja trojice sinova, k sebi pozvao uglednog učitelja Antonija Pesara iz Izole, poznatog i po kasnijem osnutku Filozofske škole u Izoli. Školovanje je nastavio u prestižnoj koparskoj školi Collegio dei nobili, a pravo je studirao i diplomirao u Padovi (1793.-1800.).

Nadarenost za poeziju pokazao je već u ranoj mladosti, a sa samo 20 godina postaje članom koparske Accademia Capodistriana dei Risorti. Dvije godine kasnije član je i tršćanske kolonije Arkadije (Arcadia Romano-Sonziaca). Nakon pada Mletačke Republike primljen je u službu austrijske administracije za organizaciju kvarnerskih otoka, a 1801. za Istru, Dalmaciju i Albaniju kao tajnik čelnika te institucije Francesca Marie di Carnea-Steffanea. To je namještenje bilo kratkog vijeka jer je Steffaneo pozvan na dvor u Beču kako bi preuzeo brigu o obrazovanju prijestolonasljednika, budućeg cara Ferdinanda I. Agapito je poslan u Piran, no posredstvom Steffanea dospio je do Beča, navodno je radio u carskoj biblioteci. Tu se bavio prevođenjem kazališnih djela s njemačkog na talijanski jezik. Godine 1806. vratio se u Trst gdje je zbog svog dobrog poznavanja jezika, kompetencija u administraciji te poetsko-literarnih dostignuća, postao tajnikom guvernera Pietra grofa de Goëssa. Svoje je poetsko umijeće imao prilike pokazati povodom vladarevih rođendana kada su njegovi soneti i kantate izvedeni u kazalištu na prigodnim svečanostima. Ni to namještenje nije bilo dugog vijeka, Napoleon ulazi u rat s Austrijom 1809., grof Goëss je postavljen za zapovjednika tršćanskog bataljuna i kod Padove ga je zarobilo francusko konjaništvo. Agapito je sudjelovao u toj akciji, međutim, uspio se spasiti i vratiti neopažen u Trst. U svibnju 1809. Francuzi su zauzeli Trst, a Agapito je "preživio" promjenu vlasti. Na dan Napoleonovog rođendana u kazalištu je njemu u čast upriličena svečanost na kojoj su izvedene i himna i kantata koje je zapisao Agapito. Nakon ustroja francuskih Ilirskih provincija Agapito 1810. postaje policijski inspektor i sudac, no namještenje napušta nakon samo nekoliko mjeseci te započinje nastavničku karijeru. Dobio je mjesto profesora elokvencije i talijanskog jezika u Ljubljani te voditelja tamošnje knjižnice. Dvije godine kasnije, na vlastit upit premješten je na tršćanski licej kao profesor retorike. Nakon Napoleonovoga pada 1815. i uspostave druge austrijske uprave tršćanski licej je zatvoren, a Agapito je ostao bez posla. Mnogi će mu kasnije zamjeriti na sonetima i lijepim riječima koje je napisao o Napoleonu, zbog čega i danas postoje različita mišljenja o njegovoj djelatnosti. Dok ga jedni opisuju kao istarskog genija (Pietro Kandler), drugi o njemu pišu kao o pijancu i dvoličnom prevarantu. U tom se razdoblju počeo baviti uredništvom i izdavaštvom. Bio je glavni urednik lista Osservatore Triestino, najvažnijih novina u tadašnjem Austrijskom primorju. U nj je uveo mnoge nove rubrike, poput onih o trgovini no potkraj 1820. prepušta uredništvo drugima. Tada započinje s izdavanjem tuđih, ali i vlastitih autorskih radova. Posvetivši se nakladništvu izdao je cijelu seriju romana i almanaha, među kojima je najznačajnija serija od četiri vodiča s opisom Trsta i okolice: Le grotte di Adelsberg, di San Canziano, di Corniale e di S. Servolo ed altri notevoli oggetti nelle vicinanze di Trieste (1823.), Compiuta e distesa descrizione della fedelissima Città di Trieste (1824.), Descrizioni storico-pittoriche di pubblici passeggi suburbani (1826.), Descrizione della fedelissima città e portofranco di Trieste, unitamente alle sue vicinanze e passeggi (1830.). Vodič Le Grotte opisuje najpoznatije jame i arheološke zanimljivosti u tršćanskoj i široj okolici, poput Idrijskog rudnika, Cerkniškog jezera, Motovunske šume i toplica Sv. Stipan (Stjepan) u dolini Mirne, akvilejskih i pulskih rimskih ruševina, konjušnice Lipica, Devinskog grada, Savudrije, piranskih solana, istarskih ugljenokopa, tvornice alauna i vitriola pod Sovinjakom, izolskih toplica... Podrobno su predstavljene jame na Krasu i to je prvi vodič u kojem je opisana unutrašnjost Postojnske jame, otkrivene 1818. Najvažnije mu je djelo Compiuta e distesa descrizione della fedelissima città e portofranco di Trieste, prvi i jedinstveni vodič grada Trsta (pretisak triju vodiča u jedinstvenom svesku objavila je izdavačka kuća Svevo 1972.). Kraća djela, ali ipak važna za lokalnu povijest su Descrizione di Peroi o crnogorskoj zajednici u Peroju (Trst 1844.) te Sul traffico di Trieste con gli Stati Uniti (1842.). U poeziji najznačajnija mu je zbirka Fiori anacreontici colti nel giardino di Citerea e nella stagione d'amore offerti alle belle (Venecija 1832.). Pripisuje mu se knjižica s 53 ilustracije rimskih natpisa iz Istre pod naslovom Peregrinazioni per l'Istria negli anni 1825-28, regnando il glorios.mo Imperatore Francesco I d'Austria ecc., Re dell'Illiria. Značajna je njegova produkcija soneta, često anonimnih i neobjavljenih, koristio se i pseudonimima Melisso Lusiano (arkadsko ime) te Michele Weiss. Velik je odjek imala komedija na dijalektu, farsa pod nazivom Le nozze di Perussola, fia de dona Brombola, lavandera con Momolo Granzievola barcariol venezian. Izvedena je dvaput, u studenome 1808., i izazvala skandal. Tekst nije sačuvan.

Godine 1817. Agapito je u svoju kuću primio jednu ženu s djecom, sinom i kćeri. O djeci se brinuo kao otac, odgojio ih je i poučio. Međutim, nakon deset godina javila se teta te djece, Maria Martinuzzi, koja je nećakinju Giovannu Taddei prisilno uzela k sebi i držala je zatvorenom u kući. Martinuzzi je bila na lošem glasu, upravljala je lokalima sumnjivog morala koje su posjećivale tzv. donne di mondo. Iskorištavana nećakinja na rubu snaga uspjela je pisati Agapitu s molbom da je izvede iz tog pakla. Agapito je reagirao odmah te je s pet muškaraca usred bijelog dana, u 9 sati ujutro, upao je u lokal Marije Martinuzzi i oteo djevojku Giovannu Taddei. Iako je djevojku spasio, Martinuzzi je bila njen pravni skrbnik i optužila je Agapita za otmicu. Sud ga je, presudom od 16.II.1827., kaznio s 10 dana zatvora i 12 forinti sudskih troškova. Kazna je s obzirom na prekršaj bila minimalna, međutim u javnosti je događaj prerastao u velik skandal nanijevši njegovom ugledu ogromnu štetu. Otada nezaustavljivo tone na društvenoj ljestvici pa mu se 1832. ime javlja i u popisu potrebitih: "Agapito grof Girolamo nastanjen na br. 1529 Kontrade Madonina mizerno živi od prihoda vlastite poezije". Njegova smrt od moždanog udara zabilježena je u knjizi umrlih (Liber sepultorum) župe Svete Marije (Santa Maria Maggiore): "Girolamo Conte de Agapito poznati pjesnik umro u 67 godini života". Vijest o njegovoj smrti nisu prenijele novine, pokopan je bez pogrebne povorke i cvijeća u skupnoj grobnici na Groblju sv. Ane u Trstu. Točno mjesto pokopa nije nikad otkriveno. Dobrovoljni prilozi za dostojan pokop koje su prikupljali prijatelji nisu stigli na vrijeme.

LIT.: P. Sluga, Djelovanje Girolama Agapita kroz obiteljsku povijest, Buzetski zbornik 42/43, Buzet 2016.; B. Ziliotto, Girolamo conte Agapito versatile ingegno istriano, Archeografo Triestino, s. 4, XXI, 1957.
Matija Nežić
Posljednja promjena: 1. 3. 2018.