Brončano doba

Brončano doba, razdoblje prapovijesti u kojem se za izradbu predmeta upotrebljavala bronca (slitina bakra i kositra u idealnom omjeru 90:10). U Egiptu, na Istoku, u Kini i Sredozemlju bronca je bila poznata već u III.tisućljeću pr.Kr., a u Europi je b. d. trajalo približno od XVIII. do VIII.st.pr.Kr. Nastaje na eneolitičkom supstratu i traje sve do željeznoga doba.

Svi se radovi o brončanom dobu u Istri služe kronologijom B. Čovića (iz 1983), a ona je zamišljena prema trodijelnoj podjeli P. Raineckea: rano b. d. (Br A1 i A2), srednje (Br B1 i C) i kasno (Br D, Ha A, Ha B1 i B2), u usporedbi s Apeninskim poluotokom, sr. Europom i Egejskim bazenom (obuhvaćeno je razdoblje od 1900. do 800.pr.Kr. po apsolutnoj kronologiji). Početak ranoga brončanog doba određen je između 1850. i 1800.pr.Kr., početak srednjega brončanog doba između 1580. i 1550.pr.Kr., početak kasnoga brončanog doba oko 1300.pr.Kr., a kraj brončanoga doba, odn. početak željeznoga doba oko 800.pr.Kr. Glavne gosp. grane u b. d. bile su stočarstvo i ratarstvo. Proizvodnja metala i metalnih predmeta poticala je trgovinu, razvoj specijaliziranoga obrtništva i dr., a podjelom rada stvarali su se staleži, odn. društveni slojevi. U Istri su naselja na otvorenom prostoru i pećinska staništa, te metličasto ukrašivanje stijenki keramičkih posuda (Brijuni, Pećina Cingarela, Trogrla pećina, Novačka pećina, Podosojna pećina, Romualdova pećina, Šandalja, Pradišel) tekovine eneolitika koje se nastavljaju i u prvoj fazi brončanoga doba. Petrić je tu pojavu nazvao brijunskom kulturom. Novo razdoblje, uvjetovano etničkim pomicanjima, prepoznatljivo je po naseljima podizanim na strateškim položajima, gradinama ili kasteljerima (Moričovica, Golaš, Kunci). U naselja se ulazilo kroz dobro promišljene ulaze, a kuće su građene na terasama. Stambeni objekti, pretežno četvrtasta tlocrta (Monkodonja, Kas, Mažin kraj Bala), ugl. su građeni u kombinaciji kamena i drva. Najčešći su nalazi na istar. gradinama keramičko posuđe s ukrasima (ručke, plastične aplikacije, oponašanje metalnog sjaja vanjske površine posude) po tadanjoj modi većega dijela Europe. Pokapanje se u rano b. d. obavlja u sanducima od kamenih ploča ispod tumula (Valmarin, Bumbišta kraj Banjola), a prilozi su uza zgrčenoga pokojnika malobrojni (brončani bodeži, zrna jantara). U srednje se b. d. intenzivira izgradnja gradina (Gradina na Brijunima, Monkodonja kraj Rovinja). Iz te faze poznato je samo nekoliko brončanih predmeta – bodež iz Pirana i nekoliko sjekira uzdignutih rubova (Monkodonja, Čubani) – na kojima se zapažaju utjecaji ist. Sredozemlja. Keramički predmeti slijede prijašnje oblike, ali i novosti poput jezičastih ili tzv. x-ručki. Pećine služe samo kao privremena skloništa (Trogrla, Pećinovac). Na kraju toga razdoblja pojavljuju se pokopi u zgrčenom položaju pokojnika bez tumula (Magornjak, Šandalja), pokopi u ravnim nekropolama uz gradinske zidine (Vrčin, Gradina – Brijuni). Kasno b. d. najbolje je dokumentirano na gradini Vrčin, gdje je vidljiva promjena u načinu pokapanja: nekropola s grupama grobova skeletnih ukopa s jantarnim i brončanim nakitom. Etničke, kulturne i strateške promjene mogu se pretpostaviti po većem broju ostava koje su sadržavale oružje: Oprtalj, Baredine, M. Maestà. U Istri je kasno b.d. (od oko 1300) prekinuto dolaskom Histra u XI.st.pr.Kr., što označava početak željeznoga doba.

 

LIT.: B. Čović, Regionalne grupe ranog bronzanog doba, Istra; Srednje bronzano doba u Istri, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, IV, Sarajevo 1983; K. Mihovilić, Preistoria dell’Istria dal paleolitico all’età del ferro, Atti della XXIX riunione scientifica, Firenze 1994; N. Majnarić-Pandžić, Brončano i željezno doba, u: Povijest umjetnosti u Hrvatskoj. I. Prapovijest, Zagreb 1998.

K. Buršić-Matijašić