Sveto Rimsko Carstvo Njemačkoga Naroda (njem. Heiliges Römisches Reich, lat. Sacrum Romanum Imperium), skup zemalja u zapadnoj i sr. Europi okupljenih preko svojih feudalnih predstavnika pod zajedničkim vrhovnim vladarom (962-1806). 

Otona I. (962-73) okrunio je papa Ivan XII. u Rimu carskom krunom. Neovisno o Bizantu obnovljena je, u zap. Europi tradicija Rimskoga Carstva, ali povezana s idejom univerzalnoga kršć. carstva. Carstvo je, uz papinstvo, bilo središte najvećeg utjecaja u Europi. Njihova međusobna borba za prevlast (1075-1122) završila je Wormskim konkordatom, kojim su im razdijeljene ovlasti. Od XIII. st. slabi središnja carska vlast i jača moć feudalaca. Na prijestolju su se, ugl. izmjenjivali vladari kuća Hohenstauf (1138-1254), Luxemburg (1346-1437) i Habsburg (1452-1806). Budući da je pripadao Bavarskoj, dio Istre zapadno od Raše ušao je u sastav Carstva no gradovi na zap. obali izmicali su feud. gospodarima uz potporu Venecije. Istočni dio poluotoka priključen je u XI. st., kada je oblikovana markgrofovija Istra, čiji su gospodari bili carevi podložnici. Sa širenjem mlet. vlasti feudalni se posjed do XV. st. smanjuje, no njemačko-rim. car ostao je sve do 1797. formalna vrhovna vlast u Pazinskoj knežiji kao habsburškom posjedu. Pripavši Austriji, cijela je Istra 1797-1805. bila pod vlašću posljednjega njemačko-rim. cara Franje II. (Habsburgovci)