Muzio, Girolamo (lat. Hieronymus Mutius), književnik i polihistor (Padova, 12.III.1496. – Paneretta, Toskana, 1576.).

Djed Giovanni Nuzio doselio se u Kopar iz Vidma (Udine). Otac Cristofo bio je učitelj, a Girolamo se rodio tijekom njegove službe u Padovi. Girolamo će kasnije prezime promijeniti u Muzio, prema imenu starorimske obitelji. Po očevom rodnom gradu uzeo je nadimak Justinopolitanus (Iustinopolitano), kojim se potpisivao

Kao i otac, bio je učitelj plemenitaške djece i nastavnik javnih (gradskih) škola te je često mijenjao mjesto boravka. Dio rane mladosti proveo je u Kopru, kamo se na kraće razdoblje bio vratio nakon očeve smrti 1514. Uglavnom je živio i radio na dvorovima talijanskih gradova-država (Padova, Venecija, Ferrara, Milano, Firenca i Rim) te u Francuskoj. S tršćanskim biskupom Pietrom Bonomom, kod kojega je službovao, boravio je i na dvoru rimsko-njemačkog cara Maksimilijana I. Habsburškog, u drugom navratu upravo pred carevu smrt (1519.). U mladosti je kratko boravio u Dalmaciji te je na Rabu napisao svoj prvi sonet.

Dopisivao se i polemizirao s mnogobrojnim intelektualcima svojega doba, a osobito je postao poznat po suprotstavljanju protestantizmu koparskoga biskupa Pietra Paola Vergerija, ml., s kojim je u mladosti prijateljevao. Tiskao je nekoliko protureformatorskih polemičkih spisa i zbirki pisama: Le Vergeriane (1549.–50.), La cattolica disciplina dei Principi (1561.), L’eretico infuriato (1562.) i dr., zatim moralne i teološke tekstove Lettere secolari (1551.), Operette morali (1553.) te Tre testimoni: Basilio, Cipriano e Ireneo (1555.).

Zauzimao se za talijanski jezik umjesto latinskoga u svakodnevnome životu. Posmrtno mu je o toj u talijanskoj kulturi tada vrlo aktualnoj temi objavljena zbirka tekstova, nastalih 1530.–73., Battaglie in difesa dell’italica lingua (1582.). Napisao je i rasprave Duello (1550.) i Gentiluomo (1572.), u njegovo doba vrlo popularne, te lirske pjesme Egloghe amorose (1550.).