Bečki kongres

Bečki kongres, međunarodni skup na kojem je, nakon pada Napoleonova carstva, trebalo preustrojiti Europu u polit., teritorijalnom i vjerskom smislu. Otvoren je 1.XI.1814., a završni dokument sa zaključcima potpisan je 9.VI.1815. Iako su mnoge države imale svojega službenog ili poluslužbenog predstavnika, glavnu su riječ vodili najvažniji političari četiriju velikih sila: lord Robert Castlereagh (Engleska), princ Klemens Wenzel Metternich (Austrija), princ Karl August von Hardenberg (Pruska) i grof Karl Vasiljevič Nesselrode (Rusija). 

 

Kongres je ustrojio novi zemljovid Europe na temelju recipročnoga prožimanja triju točaka: a) načela legitimiteta, b) stvaranja barijere na franc. granicama, c) ostvarenja ravnoteže između glavnih sila. U eur. sustav ravnoteže i međunar. suradnje uključene su stare (neke s izmijenjenim granicama) i novonastale države: Francusko Kraljevstvo, Nizozemsko Kraljevstvo, Švicarska Konfederacija, Sardinijsko Kraljevstvo, Portugalsko Kraljevstvo, Španjolsko Kraljevstvo, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske, Prusko Kraljevstvo, Austrijsko Carstvo, Njemačka Konfederacija, Dansko Kraljevstvo, Kraljevstvo Švedske i Norveške, Rusko Carstvo te Krakow (posljednji ostatak Poljskoga Kraljevstva, proglašen slobodnom neutralnom republikom pod austro-rusko-pruskom zaštitom). Francusko Kraljevstvo, s vladarom Lujom XVIII. (1814-24), dodatnim je ugovorom (Pariz, studeni 1815) smanjeno na granice iz 1792. Istra, koja je 1805. i 1809 (Požunski mirSchönbrunnski mir) potpala pod franc. vlast, Bečkim kongresom potvrđena je kao teritorij Austrijskoga Carstva, koje ju je nadziralo od 1813. Osim Istre, austr. caru Franji II. vraćeno je i cjelokupno preostalo područje dotadašnjih Ilirskih pokrajina, uključujući i nekadašnju Dubrovačku Republiku, te je pod čvrstim austr. nadzorom prvi put bio velik dio Jadrana. Nakon Bečkoga kongresa, Istra će pod habsburškom krunom ostati do 1918.

LIT.: E. Zollner, T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb 1997.
S. Bertoša, Istarska enciklopedija