Dramma Italiano (Talijanska drama)

Dramma Italiano (Talijanska drama), stalni glumački ansambl na talijanskom jeziku Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, koji od osnutka Kazališta 4.I.1946. djeluje uz još tri njegove jedinice (Hrvatska drama, Opera i Balet). Prvi joj je direktor bio Tullio Fonda. Jedini je profesionalni manjinski kazališni ansambl na tal. jeziku u Hrvatskoj i jedini izvan Italije. Glavni cilj bio joj je, pogotovo prvih godina nakon II. svj. rata, održati i širiti tal. kulturu te biti sredstvo akulturacije, prikazujući tekstove inozemnih i domaćih autora, koji su većini posjetitelja bili gotovo nepoznati. Prva predstava Talijanske drame, Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26.XI.1946. u režiji Emilija Della Gatte. Od svibnja do srpnja 1946. priredila je svoju prvu turneju u Istri, koja je i poslije ostala temeljnom i obveznom u njezinu djelovanju. Od 1946. do 2004. izvedeno je više od 280 premijera, poglavito tekstova tal. autora, pripadnika tal. nac. zajednice, ali i hrvatskih i dr. Nakon uspješna početka i dobra odaziva publike najteža kriza Talijanske drame nastupila je 1949., u doba prvih opcija (ansambl je bio gotovo prepolovljen, jer su otkaz dobili svi glumci koji su optirali za tal. državljanstvo), a trajala je sve do 1961. Smanjenje broja Talijana u Rijeci i Istri dovelo je do velikog pada broja gledatelja. Nestalo je i prijašnjeg uobičajenog tjednog prikazivanja predstava, a u Rijeci se svaka predstava reprizirala samo jednom. Uprava je poteškoće nastojala prevladati smanjenjem repertoara, a T. d. pretvorila se u nar. kazalište koje je postavljalo zabavne predstave, prikladnije za amaterske družine nego za profesionalni ansambl. No osim tekstova kao što su L'antenato (C. Veneziani), Ostrega, che sbrego! (O. Fraccaroli), Nina, no far la stupida (A. R. Giancapo) i Paparino (D. Falconi) repertoar je obuhvaćao i zahtjevnija djela: Spettri(H. Ibsen), La dodicesima notte (W. Shakespeare), Medea (Euripid), La signora delle camelie (A. Dumas) i dr. Jedan od pokušaja onemogućivanja rada Talijanske drame bio je i nenajavljen otkaz četrnaestorici djelatnika 24.II.1956. Nastojanje da se ansambl svede na tri ili četiri glumca i preseli u drugo sjedište nije uspjelo zbog reakcije direktora Osvalda Ramousa. Sačuvana je i financ. potpora za istarsku turneju 1956. Do preporoda je došlo 1960-ih zahvaljujući nizu promjena u ustroju sezona i sve češćoj suradnji s Italijom. Posredovanjem Narodnog sveučilišta u Trstu (Università Popolare di Trieste) angažirani su poznati tal. redatelji i glumci (Spiro Dalla Porta-Xidias, Francesco Macedonio, Giuseppe Maffioli, Diana Torrieri), koji su unijeli mnoštvo novina i modernizirali predstave. Zatvaranje kazališta 1.I.1970. radi obnove utjecalo je i na rad Talijanske drame, a broj se gledatelja smanjio, najviše zbog privremenog sjedišta, koje publika nije voljela. U Italiji je Talijanska drama prvi put nastupila 1974. s predstavom La Fiorina (A. Beolco, zvan Ruzzante) na smotri Teatro Oggi u Goriziji. Predstava L'Avaro (Škrtac) M. Držića u režiji G. Maffiolija izvedena je u kazalištu Parioli u Rimu, a zatim je 1980. prikazivana u drugim tal. gradovima (Forlì, Ferrara, Argenta, Ravenna, Cesena i Trst).

Do smjene naraštaja među glumcima došlo je 1978., kada su se u mirovinu povukli Gianna Depoli, Angelo Benetelli, Ada Mascheroni i Nereo Scaglia, koji su više od trideset godina nosili djelatnost ansambla. Njihova su mjesta popunili: Ester Vrancich, Giulio Marini, Galliano Pahor, Bruno Nacinovich i Elvia Nacinovich, ali na poč. 1980-ih ansambl je zbog nedostatka glumaca i financ. sredstava došao do granica opstojnosti. Stoga je prvi put smanjen broj predstava (s prijašnjih 5 na 2 do 3). Kazalište je opet otvoreno 27.XI.1981., iako je tek od kaz. sezone 1982/83. ponovo pokrenuta cjelovita djelatnost u matičnoj kući. Sezona 1985/86. otvorena je izvedbom drame L. Pirandella Sei personaggi in cerca d'autore u režiji Nina Mangana. Predstava je kandidirana za Festival malih i eksperimentalnih scena (MES) u Sarajevu, gdje je dobila dobre kritike, a Mangano bio nagrađen za režiju. Zahvaljujući ponajprije sve češćim koprodukcijama s talijanskim kaz. kućama, Talijanska drama oživjela je u 1990-ima, a 1992. dobila je nagradu A. G. I. S. (Associazione Generale Italiana dello Spettacolo) za prinos razvoju kaz. umjetnosti i građ. poruku kazališta zajednicama Istre i Dalmacije. To je priznanje, zajedno s onim koje joj je 1990. dodijelio Istituto del Dramma Italiano di Roma, potvrdilo da je ansambl zapažen i izvan drž. granica. Ravnateljem je 1997. postao Sando Damiani, koji se prihvatio borbe za povratak publike tal. zajednice i za definiciju »razloga postojanja« koji bi Talijanskoj drami priskrbio jedinstven položaj u kaz. krugu područja na kojem djeluje. Ansambl je morao postati pokretač triju kultura: talijanske, hrvatske i slovenske, njegujući istodobno i kreativnost pripadnika talijanske nac. zajednice. Postavljani su tekstovi suvremenih svjetskih pisaca i hrvatskih autora (M. Krleža, M. Gavran, M. Držić), suvremenih tal. dramaturga (M. Moretti, G. de Chiara, F. Randazzo, D. Fò) i pripadnika tal. manjine (G. Rota, L. Marchig, E. Nacinovich, A. Damiani). To je pridonijelo rastu ugleda Talijanske drame i u Italiji, ali je negativno utjecalo na njezine istar. turneje, koje su zbog manjka prostora koji bi odgovarao potrebama predstava sa sve zamršenijom i opsežnijom scenografijom postale rjeđe. Talijanska drama je 2002. »za velik doprinos širenju i promoviranju talijanskog kazališta u inozemstvu« dobila prestižnu nagradu Flaiano, koja je prvi put dodijeljena nekoj ustanovi. Djelatnost ansambla nastavlja se s novim inicijativama kao što je »Dramma in rete«, jedinstven tal. telematički dramaturški natječaj, pokrenut u suradnji s Associazione Nazionale dei Critici di Teatro (ANCT). U novije doba ponovo su pokrenute i jutarnje predstave za škol. djecu, koje su prethodnih godina postigle velik uspjeh, a nastavljaju se i koprodukcije s talijanskim kaz. družinama. Od 2004. ravnateljica je Laura Marchig.

N. Giacchin Marsetič, Istarska enciklopedija