Motovȗnska šuma (Motovȗnska bȍška, Lũg/Lüh, Bosco di Montona, pov. Bosco di S. Marco), područje obraslo starim listopadnim drvećem, koje se pruža dolinom rijeke Mirne (od Istarskih toplica do crkvice sv. Petra zapadno od Livada) te dolinom rječice Butonige (tal. Botonega) od njena utoka u Mirnu do zaseoka Šćulci podno brda Brega.

Premda ne sadrži nijednu drvenastu ili zeljastu vrstu koja bi bila svojstvena samo njoj, prirodna je posebnost Istre, ali i čitavoga hrvatskoga priobalja. Razvijena je na tlima nastalima na naplavinama uz rijeke Mirnu i Butonigu, koja se odlikuju visokom razinom podzemnih voda i povremenim poplavama, osobito u jesen i proljeće. Motovunskoj šumi obilježje prirodne rijetkosti daje hrast lužnjak (Quercus robur), vrsta karakteristična za nizinske krajeve kopnenih dijelova Hrvatske, gdje obrasta velike površine i tvori gospodarski vrlo vrijedne i po drvu poznate slavonske šume. Stablo hrasta postiže znatnu visinu i debljinu, a njegovo je drvo vrlo cijenjeno u stolarstvu, građevinarstvu, brodogradnji, bačvarstvu i dr. Uz njega se, u zavisnosti od staništa, s većom ili manjom obilnošću pojavljuje još nekoliko drvenastih vrsta, kao što su nizinski jasen (Fraxinus angustifolia), nizinski brijest (Ulmus minor), suri grab (Carpinus betulus), joha (Alnus glutinosa), crna topola (Populus nigra), bijela topola (Populus alba), bijela vrba (Salix alba) i dr. U šumi se pojavljuje iznimno rijetka vrsta pavitine (Clematis viticella), čije se vrste u Istri zovu trtor, a koja se ističe ljepotom i veličinom svojih ljubičastih cvjetova.

Motovunska je šuma od kasnoga srednjeg vijeka pripadala državnim šumama, pa su njena sječa i gospodarenje njome bili uređeni posebnim zakonima. Premda je cijela Istra sve do XVII. st. bila vrlo šumovita, jedina istarska šuma o kojoj je Mletačka Republika vodila posebnu brigu bila je Motovunska šuma, tada nazivana Šumom sv. Marka. Nadzor nad njom kao i nad ostalim šumama bio je do XVI. st. povjeren rašporskom kapetanu, no taj nadzor nije spriječio neuredne sječe, koje su smanjile površine pod šumom. Stoga je 1612. osnovan privremeni magistrat od dvaju plemenitaša pod nazivom Zastupnici Motovunske šume i doline, koji je 1628. proglašen trajnim. Drvo hrasta lužnjaka iz Motovunske šume bilo je u Veneciji vrlo cijenjeno zbog kakvoće i stanovite iskrivljenosti, što je omogućivalo primjenu u gradnji zakrivljenih dijelova brodova. Upravo je stoga 1777. mletačko Vijeće za šume (Collegio sopra i boschi) uredilo nadzor nad Motovunskom šumom posebnim ustrojnim zakonom na talijanskom i hrvatskom jeziku.

Motovunska se šuma u doba Mletačke Republike prostirala na površini od 1.738 ha. Godine 1971. zauzimala je površinu od 1.274 ha, a danas je pod šumom još samo 994 ha. Naime 1971. Vodoprivreda Hrvatske donijela je plan premještanja korita rijeke Mirne na južnu stranu doline i izgradnje nove ceste uz njega. Predviđeno je da se površina pod šumom uz novo korito i cestu iskrči i počne rabiti u ratarske svrhe. Iz istoga je razloga iskrčen dio zapadnog ruba šume, a potom radi izgradnje akumulacijskog jezera Butoniga i dio šume u gornjem toku rječice Butonige.

Osim što je prirodna rijetkost i što se o njoj kroz duga povijesna razdoblja vodila posebna briga, Motovunska šuma ima ulogu u zadržavanju i očuvanju podzemnih voda, a svojom bujnošću u ljetnom razdoblju osvježava cijelo područje te ima estetsku i rekreativnu vrijednost. K tome, stanište je tartufa, uključujući i najcjenjeniji bijeli (Tuber magnatum).