Seosko sjedište (komunsko sjedište, pod ladonjon, pod murvon, pod hraston), mjesto okupljanja, sastajanja i raspravljanja na selu, ispod stabla okružena četvrtastim ili kružnim kamenim sjedalima (bankima). U Istri se nalazi u svim većim i manjim selima, a simbolizira pradavne čovjekove potrebe da odredi neko mjesto gdje će se družiti, raspravljati, dogovarati, odlučivati i zaklinjati. 

U početku je to bilo na livadi, na vrhu brežuljka, na proširenoj površini seoskoga raskrižja ili uređena vrta. Prvotno mjesto okupljanja pod stablom u svim većim istar. gradovima društvenom je nadgradnjom preko trijema foruma, županskoga banka (banka) ili lože (gradska loža), završilo u dvorani vijećnice srednjovj. grad. palače (palača, komunalna) s naglašenim komunalnim tornjem, simbolom komunske samouprave (komun). Javna je palača u tome smislu baštinik prastaroga stabla. Ta su mjesta u selu i gradu međusobno najpovezanija. Kao i mjesta crkve, stalna su i nepromjenljiva. Isti onaj duh koji je izazvao nastanak udruge građana, istodobno je na selu pospješio nastanak seoskih komuna, predvođenih županom (meriga), radi očuvanja i obrane stečenih prava, koja su se izražavala slobodnim izborom njihovih predstavnika (župana) kako bi upravljali u manjim seoskim sporovima i vodili računa o poštovanju zajedničkih gosp. pravila. U seoskom se komunu najduže zadržala tradicija sastajanja na otvorenom. Tinjanski banak okružen ladonjama, murva (murvač), hrast ili ladonja ispred ili uz bok crkve (Slum, Vrh, Kringa, Škitača, Hreljići, Premantura, Valtura), ili na proširenom raskrižju okruženom ponekad i pravilno raspoređenim kućama (Hrvatini, Zrenj, Filipana s murvom starom više od 450 godina, Krnica s dvjema ladonjama, Gora Glušić, Peruški, Antonci, Čamporovica, Kavran, Pomer, Šišan, Ližnjan, Valdebek), živa su svjedočanstva tih običaja, duge i stare seoske tradicije, koja ne prestaje ni onda kada se blizu gradi loža, primjerice u Lindaru, Raklju ili u Medulinu s trima murvama na komunskome zidu. U svim je selima gl. i središnja građevina crkva, a u bogatijima i razvijenijima ima i više crkvica. Glavna je, međutim, tamo gdje je bilo prvotno mjesto okupljanja, blizu mjesta gdje su se seljani sastajali pod stablom. U nekima je to mjesto dobilo pravilnije oblike slobodnoga prostora s poslije javnim sadržajima, pa su se ta raštrkana raskrižja uspjela zatvoriti i tako su se stvorile nepravilne izdužene place, također i mjesta trgovanja. Na njima je mogla biti javna cisterna (šterna), improvizirano boćalište, a i gostionica (oštarija), koja je drugi pol sela nasuprot crkvi. Stablo je bilo konstanta i pravilo. Neka od njih nestala su jer su se ugasili neki seoski običaji i tradicija sastajanja na otvorenom, negdje su stabla sačuvana samo kao simboli te prastare tradicije, a negdje se ljudi ispod njih još uvijek okupljaju nedjeljom i praznikom.