Motika, Antun

Motika, Antun, slikar (Pula, 30.XII.1902 – Zagreb, 13.XII.1992). Škole pohađao u Puli, Žminju, Pazinu te u Sušaku, gdje je maturirao 1921. Studirao je kiparstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt (R. Valdec), poslije se opredijelio za slikarstvo (M. Vanka, V. Becić, Lj. Babić) i 1926. diplomirao. Dva poslijediplomska semestra pohađao je u klasi Lj. Babića (1926–27). Iz mladenačkoga razdoblja očuvani su radovi koji otkrivaju lik. darovitost i sklonost propitivanju raznolikih umj. disciplina (Futoropolis, 1917., karikature i ilustracije u pazinskom gimnazijskom listu Slavenska lipa i Vinko Lozić, 1919; bilježnica Moje karikature, 1918–19). Akademskim naukom, zasnovanim na modelaciji i volumenu, usvojio je crtačku sigurnost i kompozicijsku slobodu. God. 1929–30. crtao je karikature za zagrebački satirički list Koprive (u početku se potpisivao pseud. Lopata). Primjenjivao je oblikovna načela neoklasične figuracije i sintetičkoga kubizma (Trkonoša, 1928). God. 1929–40. živio je i radio u Mostaru (tzv. mostarsko razdoblje). Stipendijski boravci u Parizu 1930. i 1935 (tzv. pariška škola) omogućili su mu da lik. govor, nakon postakademskoga traženja i previranja, zasnuje na stilizaciji, apstrahiranju i minimaliziranju vidljivoga svijeta te da se potpuno preda osobnom izrazu (tzv. postimpresionistički intimizam).

Stoga do druge pol. 1950-ih njegovim slikarstvom prevladavaju harmoničan ritam boja i poteza, katkad praćen arabesknim linijama (tzv. stenogramski pristup) i neispunjene bjeline površina. Omiljene motive i teme (interijere, mrtve prirode s otvorenim prozorom, aktove, ženske portrete, vedute itd.) crpio je iz svoje neposredne okoline (Atelier, 1931., Učenica, 1933., Cvijeće na prozoru, 1934). U sklopu osobne poetike, lirske vokacije i sustavnoga atelijerskoga stvaralaštva nastali su ciklusi mostarskih krajolika (Aleja, 1935), u kojima dolazi do izražaja privrženost »čistome svjetlu«, a ujedno su jedan od najradikalnijih istupa iz tradicije mimetičkog u područje apstraktnoga slikarstva hrvatske moderne. Mostarskim razdobljem prevladava slikarski medij (crteži, akvareli, gvaševi, ulja na platnu), obilježen prozračnošću i svijetlom kromatikom (Proljeće, 1936), istraživanjem u zagasitoj paleti (Poplave, od 1935) te uporabom tzv. mješovitih tehnika (Mostarska ulica, 1939). Iz tog su razdoblja i tzv. erotski crteži, koji svjedoče o Motikinu vrhunskom vladanju crtačkim konvencijama. Prve je izložbe priredio u Zagrebu (1933. i 1935), stekavši naklonost likovne kritike. God. 1940. premješten je u Zagreb, gdje je do umirovljenja 1961. radio u Školi primijenjene umjetnosti.

Od početka 1940. sustavno je radio na atelijerskim istraživanjima (tzv. eksperimenti: dekalkomanije, kolaži, fotografije, dimnice, frotaži, radovi na celofanu i staklu, proučavanje lumino-kinetičkih efekata, primjena organskih materijala). Potkraj 1940-ih ponovno slika urbane vedute u rasponu od gotovo monokromnih ostvarenja (Na Zrinjevcu zimi, 1940) do dominacija zelenila i naglasaka čistih boja (Maksimir, oko 1948). God. 1952. u Zagrebu je izradio ciklus crteža pod nazivom Arhajski nadrealizam, a ta je izložba postala povodom jednoj od ključnih teorijskih i ideoloških rasprava u hrvatskoj lik. kritici (R. Putar – G. Gamulin – V. Richter). Tzv. arhajski nadrealizam simbolično govori o autorovu pogledu na umjetnost vremena i društv. konteksta; M. se opredjeljuje za oslobođenje od diktata ideološke propagande, tj. socrealizma, i za slobodu umjetničkog izražavanja. Iste je god. drugi put izlagao na Venecijanskom bijenalu. U mnogobrojnim skicama za keramiku i gvaš-kolažima oblikovao je autonomnu umj. praksu, stvarajući preduvjete za novu oblikovnu sintaksu, koja je 1950-ih i 1960-ih podjednako došla do izražaja u njegovim crtežima, projektima i eksperimentima, slikama i skulpturama. U 1950-ima radio je ilustracije za knjige, predočujući svoje doživljaje glazbe te realiziravši vlastitu inačicu vizualne poezije (R. Ivšić, 36 njezinih čari, 1954). U drugoj pol. 1950-ih u štafelajno slikarstvo unosio je sve izraženije ekspresionističke naglaske (Prozor, 1955). Poč. 1960-ih radio je na staklenim skulpturama, ujedinivši vještinu modeliranja volumena i opsesiju »čistoga« svjetla, njegova loma i lumino-kinetičkih učinaka s primjenom slikarske fakture (Boškarin, 1961–72., Mačak, 1961). Od 1982. sve se više povlačio u osobni svijet; rjeđe je slikao, sve više eksperimentirao, crtao i imaginirao (projekti), a izlagačke aktivnosti sveo na minimum. Među mnogobrojnim crtežima izdvajaju se slikarske intervencije na promidžbenim letcima Plive i drugih farmaceutskih tvrtki. U 1970-ima i 1980-ima radio je groteskne stilizacije crteža, koje je prenosio u serije brončanih medalja i plaketa. Njegov lik. govor obilježava visoki modernizam, poetičnost, liričnost i intimizam koji se odriče lik. purizma. Godine 2007. u Kandlerovoj ulici u Puli otvorena je galerija Antuna Motike.

 

LIT.: D. Schneider, Antun Motika 1927–1974, Zagreb 1974–75; R. Putar, Antun Motika u pisanoj riječi, Istra, 1984, 4–5; Ž. Koščević, Antun Motika – crteži, Zagreb 1985; G. Gamulin, Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, Zagreb 1988; D. Schneider, Antun Motika, Ptica u logu (izbor crteža 1930–1940), Zagreb 1989; Lj. Kolešnik, Hrvatska likovna kritika i zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni pedesetih (disertacija), Zagreb 1999; J. Denegri, Rasprava Grga Gamulin–Vjenceslav Richter o apstraktnoj umjetnosti, Novi Kamov, 2002, 1; D. Glavan (priređivač), Antun Motika, Zagreb 2002.

J. Ziherl