Zaštita kulturnih dobara

Zaštita kulturnih dobara, služba, obično državna, koja organizira skrb o kult. dobrima, provodi postupke zaštite i upravne postupke propisane zakonima o zaštiti kulturnih dobara. U Istri se vrlo rano provodila organizirana skrb o kult. dobrima: podatci o mjerama zaštite Arene u Puli sežu u srednji vijek. Puljski antički spomenici pobuđivali su zanimanje europskih zemalja već u doba humanizma i renesanse te prosvjetiteljstva. 

U drugoj pol. XVIII. st. istarsku je baštinu popularizirala grafička dokumentacija G. B. Piranesija i L. F. Cassasa. Prva je prezentacijska arheol. iskapanja u Areni izvodio Gian Rinaldo Carli, a na poticaj maršala A. F. L. Marmonta 1802. utemeljen je prvi lapidarij u Augustovu hramu u Puli. Pod franc. upravom sa sjedištem u Trstu djelovao je Pietro Nobile, gl. inženjer mostogradnje i cestogradnje za Ilirsko primorje, službeno zadužen i za zaštitu kult. naslijeđa. Provodeći ne samo destruktivne arheološke već i konsolidacijske radove na puljskim ant. spomenicima, izveo je i u nac. okvirima pionirske konzervatorske radove u hrv. zemljama. On je nastavio konzervatorski rad i pod austr. upravom, pobuđujući zanimanje cara Franje I. Ubrzo nakon osnutka bečkoga Središnjega povjerenstva za zaštitu spomenika njegovim je konzervatorom 1853. imenovan Pietro Kandler. Istraživanju i dokumentiranju kult. dobara pridonijele su udruge, tršćanska Società del Gabinetto di Minerva i istar. Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, koje su objavljivale publikacije Archeografo Triestino i Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Na kraju XIX. st. u Istri se razvila sustavna konzervatorska aktivnost bečkoga Povjerenstva. Zaštitni su se zahvati objavljivali u stručnoj periodici, ponajviše u časopisu Mitteilungen der k.k. Zentralkommission für die Erforschung und Erhaltung der Kunst- und historischen Denkmäler. Prvotno istraživačko i konzervatorsko-edukativno djelovanje nadopunjavalo se čvršćim stajalištima kada je upravu Povjerenstva na poč. XX.st. preuzeo prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand. Napretku u zaštiti istar. kult. dobara pogodovalo je i prijestolonasljednikovo zanimanje za regiju. Pokrajinsku konzervatorsku službu vodio je Anton Gnirs, od poč. XX.st. konzervator za okruge Pulu, Pazin i Rovinj, a od 1912. konzervator Državnoga konzervatorskoga ureda za Austrijsko primorje (Gorica, Trst, Istra, Cres, Lošinj i Krk) sa sjedištem u Puli. U razdoblju između I. i II.svj. rata tršćanska je služba zaštite kulturnih dobara (Soprintendenza Regionale alle Opere d'Antichità e d'Arte) bila usredotočena na primorske gradove i ant. naslijeđe, a to je izazvalo nazadovanje u odnosu na ujednačeniji pristup pojedinim pov. razdobljima i zemljopisnim područjima, uveden potkraj postojanja Austro-Ugarske Monarhije. Osim konzervatora tršćanskoga ureda, u tal. su službi bili i počasni konzervatori, poput G. Greattija u Poreču. Opsežni su se zaštitni radovi dugotrajno provodili na kompleksu Eufrazijeve bazilike u Poreču (Molajoli). U to se vrijeme u Istri, na Cresu i Lošinju provodilo iscrpno popisivanje crkv. umjetnina (Inventario degli ogetti d'arte d'Italia, Provincia di Pola, Rim 1935). U II.svj. ratu tal. je služba izvela zahvate zaštite od bombardiranja na Eufrazijani, Augustovu hramu, pulskoj katedrali i Slavoluku Sergijevaca. Prva djelatnost hrv. konzervatorske službe nakon II.svj. rata u Istri zabilježena je već u lipnju 1945., kad su F. Hauptman i B. Fučić organizirali, tada još u ime zagrebačkoga Konzervatorskoga zavoda, evidentiranje kult. dobara. U prvo su vrijeme bili smješteni u Labinu. God. 1946. u Sušaku je postavljen stalni izaslanik za područje Hrvatskoga primorja, Kvarnera i Istre (tj. samo za dio Kastavštine koji je prije rata bio u sastavu Jugoslavije). Zatim su Prosvjetni odjel Oblasnoga NOO-a za Istru i Prosvjetni odjel Gradskoga NOO-a Rijeke osnovali Konzervatorski zavod sa sjedištem u Rijeci s ingerencijama nad Rijekom i Istrom. Dekretom Oblasnoga NOO-a za Istru i Gradskoga NOO-a Rijeke od 3.XII.1946. službeno je uspostavljen jedinstveni Konzervatorski zavod za Istru, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. U suradnji sa slov. konzervatorima (C. Velepič) prioritetno su se evidentirali glagoljski spomenici, osobito oni u blizini Trsta. Metodološki uzorna konzervatorska izvješća predavao je B. Fučić. Istodobno su u Puli, pod savezničkom vojnom upravom, na Augustovu hramu, katedrali i klaustru franjevačkoga samostana, stradalim u bombardiranju grada, radili tal. stručnjaci predvođeni Faustom Francom, M. Mirabellom Robertijem i Ginom Pavanom. Formalna je primopredaja između hrv. i tal. konzervatora u Puli provedena tek nakon provedbe Pariškoga mirovnoga sporazuma u rujnu 1947. Riječki je Konzervatorski zavod u početku osobito djelovao na restauraciji u ratu stradale graditeljske baštine, usvajanju metodologije rada i inventarizaciji. Nastavili su se radovi na porečkom katedralnom kompleksu (poslije ih je vodio Savezni institut za zaštitu spomenika). Radove na održavanju pulskih i brijunskih ant. spomenika provodio je Arheološki muzej Istre u suradnji s Konzervatorskim zavodom. Pod vodstvom Ive Perčić u 1950-ima Konzervatorski je zavod razgranao djelatnosti i osobito se bavio afirmacijom pučkoga kult. naslijeđa istar. ladanja, a posebno se u duljem vremenskom razdoblju usredotočio na istraživanja zidnoga slikarstva. Započela je suradnja sa zagrebačkim Arhitektonskim i Filozofskim fakultetom, a prve istraživačke skupine studenata vodili su A. Mohorovičić i M. Prelog. Provodile su se konzervatorske analize istar. gradova. Pregledi rada redovito su se objavljivali u Zborniku zaštite spomenika kulture. Među kustosima istar. muzeja razvijala se mreža počasnih konzervatora. U 1960-ima obavljen je najveći dio posla na pravnoformalnom prepoznavanju, registraciji pov. urbanističkih cjelina kao kulturnih dobara. Prema suvremenim konzervatorskim normama, zaštićene su i vizure, zabranom gradnje na padinama podno pov. gradova, što dalekosežno djeluje na očuvanje izvorne slike istarskoga kult. krajolika. Potom se radilo na jačanju upravnoga djelovanja, kojem se samim porastom broja registriranih pov. cjelina naselja značajno povećao opseg. Postupno su se i sustavno inventarizirala pokretna kult. dobra i tradicijska baština. Attilio Krizmanić osnovao je 1976. Odsjek za zaštitu i očuvanje graditeljskoga nasljeđa pri općini Pula (zaštitni zahvat na pulskoj gradskoj vijećnici). Vladimir Bedenko vodio je sustavna arhit. dokumentiranja ruševnih naselja. Razdoblje 1990-ih obilježeno je metodološki složenijim konzervatorskim zahvatima na graditeljskoj baštini, među ostalim, istraživački i konzervatorsko-prezentacijski zahvat na starokršć. biskupiji Eufrazijane u Poreču, koji je vodio Ivan Matejčić. Porečki katedralni kompleks uveden je 1997. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Poseban Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturnih dobara mjerodavan za područje Istarske županije ustrojen je u Puli 1999. (→ Konzervatorski odjel u Puli), s ispostavom u Poreču. Njegova je djelatnost usredotočena na prezentaciju karolinškoga (ranosrednjovjekovnoga) sloja istar. baštine i na evidenciju stanja i restauraciju fresaka. Potiču se međunar. istraživački projekti u Istri. U slov. djelu Istre na poč. XX.st. bila je priređena Prva istarska pokrajinska izložba u Kopru (1910), koja je dala povoda za restauraciju umj. slika pod drž. okriljem. God. 1917. odlukom zemaljskoga konzervatora spriječena je vojna rekvizicija starih orguljskih cijevi. S priključenjem područja Italiji 1918. spomenička baština prešla je u djelokrug Ufficio Belle Arti pri upravi Governatorato della Venezia Giulia, koji je od 1919. djelovao u sklopu Commissariato generale civile per la Venezia Giulia. Tada su sastavljeni prvi tal. popisi spomenika, restaurirane su slike Palme ml. i Carpaccia iz Kopra, izvedena su prva arheol. iskapanja u Simonovu zaljevu kraj Izole. God. 1923. ustanovljena je Soprintendenza alle Opere d'Antichità e d'Arte u Trstu. Voditelj nadzorništva F. Forlati obnavljao je 1926-35. romaničke i gotičke spomenike (Kopar: skladište soli sv. Marka, Rotunda del Carmine, kuća Percauz, Ribarski trg; Piran: kuća Fragiacomo). Posebnom su se odlukom zaštitili podmorski arheol. objekti. God. 1939. ovlasti je preuzela Soprintendenza ai Monumenti e Gallerie d'Arte Medievale e Moderna della Venezia Giulia e del Friuli. Pod vodstvom F. Franca nastavljena je obnova koparske stolnice. Zbog ratne opasnosti otpremljene su 1940. najvrjednije umjetnine iz Istre u sabirno središte u Villi Manin u Passarianu (još nije došlo do restitucije). Nakon 1945. u Sloveniji brigu za zaštitu spomenika preuzeo je Zavod za zaščito in znanstveno proučevanje kulturnih spomenikov ter naravnih znamenitosti NR Slovenije, 1950. preimenovan u Zavod za spomeniško varstvo NR Slovenije, koji je uspostavio Okrajno spomeniško komisijo u koparskom muzeju (prvi voditelj E. Smole). Od 2003. za spomeničku se baštinu brine Zavod za varstvo kulturne dediščine Slovenije, Območna enota Piran. Među njegovim je složenijim zahvatima bila obnova piranske Kuće Tartini, koju je vodila S. A. Hoyer.

LIT.: F. Baš, Organizacija spomeniškega varstva v slovenski preteklosti, Varstvo spomenikov, 1953/54, 5; R. Matijašić, Arhitekt Pietro Nobile i njegova djelatnost zaštite spomenika u Hrvatskoj, Prilozi za proučavanje društvenih, kulturnih, znanstvenih i inih veza Hrvatske i Švicarske, Bern 1999; B. Mader, Sfinga z Belvederja, Nadvojvoda Franc Ferdinand in spomeniško varstvo v Istri, Koper 2000; M. Bradanović, Tradicija, osnutak i djelovanje konzervatorske službe u Rijeci, Sveti Vid, 2001, 6; D. Milotti Bertoni, Delovanje tržaške Soprintendenze v Slovenski Istri 1918-1945, Razprave Filozofske fakultete (Ljubljana), 2002.
M. Bradanović, D. Tomšič, Istarska enciklopedija