Orlić, Drago

Orlić, Drago (Dragutin), novinar, pjesnik, književnik, satiričar, publicist, slikar, kulturni djelatnik i promotor gastronomije (Mandelići, općina Svetvinčenat, 15.I.1948.). U mladosti je živio u Vodnjanu gdje je pohađao osnovnu školu, potom gimnaziju u Puli gdje je završio i Pedagošku akademiju, smjer razredna nastava. Godine 1971. seli se u Poreč, odakle mu je supruga Đurđica (rođ. Bratović), a prvi posao dobio je te godine u područnoj školu u Zamaskom Dolu (selo Trloni) OŠ Trviž. Već na jesen iste godine zapošljava se u porečkom ugostiteljsko-turističkom poduzeću Riviera, u kojem počinje novinarsku karijeru kao urednik (pisac, fotograf, ilustrator...) internog lista Naš glas. Svakovrsni novinarski posao nastavlja 1976. pokrećući, u okrilju ondašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda Poreštine, općinski mjesečnik 30 dana u kojem je bio glavni urednik, novinar, fotograf, grafički urednik. Nakon četiri godine prelazi u pulski dnevnik Glas Istre, čiji je dopisnik iz Poreča bio od 1981. do 1990., kada je imenovan za direktora porečkog Narodnog sveučilišta (Pučkog otvorenog učilišta). Nakon četverogodišnjeg mandata odlazi u Turističku zajednicu Istarske županije gdje je bio marketinški menadžer, a istovremeno i savjetnik za kulturu porečkog gradonačelnika, do umirovljenja 2014. Također je od 1996. vlasnik izdavačke kuće Errata corrige, s adresom u Musaležu kraj Poreča gdje živi s obitelji. 

U novinarstvu je istaknut i kao humorist, satiričar, bio je među pokretačima humoristično-satiričke La kosti, od 1983. podliska nekadašnjeg Porečkog glasnika, koja od 1993. redovito tjedno izlazi u Glasu Istre. U La kosti, ali i ranije u 30 dana i Porečkom glasniku, kreirao je humoristično-satiričku kozeriju Lipi moji koju piše više od četiri desetljeća (od lipnja 1977.) pod pseudonimom Zvane Lakodelac (kraće vrijeme kao Šjor Adrijano). Većina tih kozerija objavljena je i u deset do sada tiskanih zbirki Lipi moji (u razdoblju od 1995. do 2017.). U književnosti najpoznatiji je kao pjesnik. Objavio je zbirke pjesama: Će daž (1983.), Hip i vik (1987.), Groti duša zrije (1993.), Daž daždi, miš prdi (1998.), Med i teran (1999.), Mediteranski & i @ (2002.), Filmski versi (2005.), Is*tri*janci (2005.), Crna mačka(2006.), Vrime sve posoli (2007.), Reciklaža (2010.), Ispovijest jednog kinoamatera (zbirka pjesama i proznih zapisa 2010.), Patetika depresije (2011.), Ona ni ja(2012.), Roverija (2014.), Dva otoka (2014.), Nedjeljom zatvoreno (2015.), Mona Lisa iz Paradiža (2015.), Pitanje teksture (2016.), Mel e Teran del MediTeran (prepjev zbirke Med i teran na šišanski istriotski, prepjevao Antonio Giudici, 2017.), Escherichia coli (2017.), More tone ili Starinske pjesme (2017.), Vaginalete (2017.), Žene ne prde (2019.). Pjesme su mu uvrštene u pjesničke izbore i antologije: Milorad Stojević, Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (1987.), Mirjana Strčić, Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća(1989.), Boris Biletić, I ča i što i kaj (1997.), a mnoge su uglazbljene. Kompozitori su bili Josip Kaplan, Đeni Dekleva-Radaković, Andrej Baša, Arinka Šegando, Ludvig Slana, a posebno plodnu suradnju ima s kantautorom, rokerom Francijem Blaškovićem koji je uglazbio više od 30 njegovih pjesama objavljenih u tri knjige s CD-ima. Autor je i prepjeva na istarski čakavski biblijskih tekstova Pjesme nad pjesmama - Kanat vrhi svih kanti (s Danielom Načinovićem, 2003.) i Knjige o Jobu - Libar od Joba (2012.). Suautor je pet pjesničko-likovnih mapa sa slikarima Josipom Diminićem, Hedom Gärtner, Đaninom Božićem, Stankom Crnkovićem i Renatom Percanom. Sakupio je i objavio zbirku praznovjernih pučkih priča Štorice od štrig i štriguni (1986. i drugo dopunjeno izdanje 2008.), pučke ljubavne, erotske i bludne pjesme Istre Istarski bordel muza (2003.) te Istarske narodne poslovice (2005.). Objavio je monografije 110 godina poljoprivredne škole Poreč (1985.), Srdačno vaš Poreč (1990., drugo izdanje 1997.), vodič Poreč (2006.), Posljednje vrsarsko ljeto Ede Murtića (2009.), Poreč u snijegu (2011.), Sve Renatove Eve (2014.), libreto za operu Nadbludjeli bludnik (2007., izvedena s glazbom Alfija Kabilja u riječkom HNK-u kao Casanova u Istri 2009.), knjige priča Štorije od žalosti (2007.) i Casanovina jabuka (2009.). Kao urednik, član uredništava i/ili pisac surađivao je u mnogim edicijama, monografijama, zbornicima, zbirkama, časopisima, godišnjacima (Rušnjak, Istra, Verši na šterni, Jurina i Franina i dr.), a uredio je godišnjak Jurina i Franina za 2019. godinu. Svestrani je umjetnik, pa se okušao i u filmu, od prvih druženja u pulskom Filmskom klubu Jelen 1960-ih, do režije desetak dokumentarnih i turističkih filmova i organizacije filmskih festivala u Poreču (6 dana YU filma i Charming). Napisao je scenarij za dokumentarni film La Parenzana ili kad stignemo u Makale koji je realizirao HRT u režiji Lawrencea Kiirua. Na likovnoj sceni bio je 1974. direktor porečkog Annalea, 1991. pokretač (s Josipom Diminićem) i u početku voditelj Međunarodne kiparske studentske škole Montraker u Vrsaru te član slikarske grupe Galerija 6 u Poreču. Imao je nekoliko samostalnih likovnih izložbi (Modro 1972., Katedrale 1986., Giocondino zlato 1988., Samo je vrime kič 2015.-2017.), autor je skulpture Kokot u Zaboku i Središte Istre kod sela Trošti. Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta Verši na šterni u Vižinadi, osmislio je 1997. i uredio zbornik literarnih radova učenika osnovnih i srednjih škola Poreča i Zaboka POZA (kasnije proširen i Crikvenicom u POZICA). Bio je 1980-ih voditelj popularnog porečkog talk-showa 30 dana uživo, a kao gurman, somelijer i promotor istarske kuhinje pokretač je više gastronomskih manifestacija u Istri te je pisao kulinarske priče za Glas Istre i talijanski Papageno. Kroz desetljeća aktivan je u društvenom i kulturnom životu Istre, posebno Poreča. Bilo je 20-ak godina voditelj skijanja, specijalist za ženske i dječje grupe. Kao direktor Sveučilišta bio je početkom 1990-ih među pokretačima dječjeg puhačkog orkestra Porečki delfini, mladih dobošara i barjaktara te samostreličara i manifestacije Srednjovjekovne viteške igre, utemeljio je današnju porečku općinsku nagradu Sv. Mauro.

Goran Prodan