Franci

Franci, germansko pleme. Javljaju se na istočnoj obali donjega toka Rajne u III. st. kao skupina plemena ovisnih o Rimskom Carstvu. Sredinom IV. st. na područje današnje Nizozemske Rimljani naseljavaju Salijske Franke koji se stotinjak godina bore u ratovima protiv drugih barbara. Služenje u rimskoj vojsci potiče ubrzanu romanizaciju i miroljubiv prodor u unutrašnjost Carstva. 

Tijekom V. st. Salijci su ovladali ostalim franačkim plemenima pod vodstvom roda koji je potjecao od Klodija zvanog Meroveh. Na prijestolje se 482. uspeo Klodovik, koji je prijestolnicu preselio u Pariz, izborio niz pobjeda nad susjednim barbarima, osvojio Akvitaniju i prihvatio katoličko kršćanstvo. Druga franačka ekspanzija počela je 530-ih, kad su, među ostalim, osvojene Tiringija, Burgundija i Provansa. U drugoj polovici VI. st. borbe među članovima dinastije Merovinga dovode do podjele kraljevstva na tri dijela: Austraziju, Neustriju i Burgundiju. Oko 574. Franci osvajaju dijelove sjeverne Italije, a langobardski vojvode desetak godina priznaju suverenitet Merovinga. Kraljevska je vlast bila ograničena uvođenjem službe majordoma za svaki od triju dijelova kraljevstva, a rodonačelnik Karolinga Pipin Srednji (635-714) zasnivao je svoju snagu upravo na toj časti. Pipinov sin Karlo Martel odnio je kod Poitiersa 732. važnu pobjedu nad Arapima. Počeo je uvoditi lenski sustav i vazalne odnose, pri čemu se služio kraljevskim i crkvenim posjedima, te tako izgradio jaku vojsku. Uz papinsku je pomoć Pipin Mlađi (714.-768.) 751. zamijenio posljednjega Merovinga na franačkom prijestolju. U dvama pohodima na Italiju (754. i 756.) pobijedio je Langobarde i stvorio Papinsku Državu. Pipinov sin Karlo Veliki osvojio je 774. Langobardsko Kraljevstvo, potom i Istru, a u višegodišnjim ratovima pokorio je Sase, osvojio sjevernu Španjolsku, obnovio vlast nad Bavarskom, uništio Avarski kaganat i osvojio Dalmaciju. Najveći politički uspjeh postigao je krunidbom za cara u Rimu 800. godine. Aachenskim mirom 812. zaključen je franačko-bizantski rat u Veneciji i Dalmaciji: Bizant je priznao Francima vlast nad Dalmacijom (izuzevši neke gradove i otoke) i Istrom. Karla je 814. naslijedio sin Ludovik Pobožni (778.-840.), za čije su vladavine počeli sukobi među pripadnicima dinastije, koji su s vremenom doveli do podjele carstva u Verdunu 843. na Istočnu Franačku, Zapadnu Franačku i Italiju s Lotaringijom. Posljednji karolinški car Karlo Debeli umro je 888., čime je označen raspad Franačkoga Carstva. Zapadna Franačka postat će Francuska, a Istočna će tvoriti jezgru budućega Svetoga Rimskoga Carstva. Za križarskih će se ratova Francima nazivati svi zapadnjaci u Svetoj zemlji. Dolazak franačke vlasti u dotad bizantsku Istru značio je ne samo njezin konačni izlazak iz područja bizantskoga kult. i polit. utjecaja, već i početak uvođenja novih društvenih i gospodarskih odnosa zapadnoeuropskog tipa. Nametanje feudalnog ustroja (feudalizam) izazvalo je javni prosvjed istarskih zemljoposjednika protiv vojvode Ivana, franačkoga upravitelja u Istri (Rižanska skupština). Promjene su nastale i na području kulture, zbog utjecaja karolinške renesanse (predromanika), što je najviše traga ostavilo u graditeljstvu i kamenoj plastici.

Neven Budak, Istarska enciklopedija
Posljednja promjena:  1. 2. 2005., IE