Langobardi

Langobardi, germansko pleme. Prve arheol. potvrde njihove kulture datiraju iz I. st. pr. Kr. s donjega toka Labe. U V. st. sele se u Podunavlje, gdje dolaze u doticaj s rimskom kulturom i primaju kršćanstvo arijanskoga nauka, zadržavši neke mnogobožačke elemente. Istočnorimski car Justinijan I. pridobio ih je kao saveznike protiv Ostrogota te im dopustio da (546.) zauzmu zapadnu Panoniju. Langobardski je kralj Alboin uz pomoć Avara 567. porazio Gepide i sljedeće godine pokrenuo seobu u sjevernu Italiju. Langobardska zajednica različitih etničkih skupina naišla je na slab otpor, te je ubrzo uspostavljeno kraljevstvo s prijestolnicom u Paviji. U daljnjem nadiranju u srednju i juž. Italiju osnovali su vojvodstva Spoleto i Benevent. Alboinov nećak Gisulf osnovao je vojvodstvo Furlaniju, sa središtem u Čedadu (Cividale). I u novoj su domovini organizirali život u krvnorodbinskim zajednicama (fare). Osim s Bizantom, langobardska država često je bila u sukobu s Francima, kojima je neko vrijeme plaćala i danak. 

U VII. st. katoličanstvo počinje prodirati u sam vrh društva, a do kraja stoljeća arijanstvo je bilo napušteno. U nastojanju da stabilizira vlast i dalje je gradi po uzoru na Rimsko Carstvo, kralj Rotari donosi 643. ukaz (Rotarijev edikt) kojim povezuje rimsku i germansku zakonodavnu tradiciju. Novu moć dobivaju gastaldi, upravitelji vladarskih posjeda. U borbama s Bizantom Langobardi osvajaju nova područja, a Francima pomažu u ratu protiv Arapa. Vjerojatno 751., Langobardi osvajaju Istru, nakon čega njihovi vladari nose i titulu duksa Istre, a istar. biskupe kralj Aistulf (749-756) podređuje gradeškomu patrijarhu. Godinu dana poslije osvajaju Ravennski egzarhat, no nakon dvaju franačkih vojnih pohoda moraju se 756. odreći Ravenne. Kralj Deziderije (757-774) udajom svoje kćeri za Karla Velikoga dovodi Langobardsko Kraljevstvo na vrhunac moći. No, Karlo ubrzo razvrgava savez i 773. upada u Italiju, a sljedeće godine nanosi potpuni poraz Langobardima. Duži otpor pružao je langobardski vojvoda Rotgaud u Čedadu, a nakon njegova poraza likvidiran je najveći dio tamošnjega plemstva. Otada Karlo nosi i naslov kralja Langobarda, a 780. osniva Italsko Kraljevstvo i za kralja postavlja svojega sina Pipina. Oko 1000. L. prestaju postojati kao posebna jezična skupina, dok se njihovo ime do danas sačuvalo u imenu pokrajine Lombardije i njezinih žitelja. U Italiji su Langobardi razvili vlastito umjetničko stvaralaštvo, koje odlikuju stilizirani likovi, tropruti pleterni ornament i dvodimenzionalnost. Izrazita ornamentalnost langobardske umjetnosti najbolje se izrazila u umjetničkom obrtu (zlatarstvo). Za svoje kratkotrajne vladavine Istrom (nakon propasti njihove države ponovno je pripala Bizantu) Langobardi nisu ostavili značajnijih tragova, ali se višestoljetno susjedstvo odrazilo kroz kulturne utjecaje. Utjecaj langobardske umjetnosti očituje se ponajprije na kamenoj plastici (Mauricijev ciborij u Novigradu, pluteji iz Valbandona), a iz langobardskoga jezika do danas su se sačuvale neke riječi (fara, brajda). Na Brešcu kraj Buzeta pronađen je langobardski kneževski grob s bogatom opremom (oko 600.) koji je najvjerojatnije pripadao langobardskim graničarima u bizantskoj službi. Langobardski kroničar Pavao Đakon zapisao je mnoge podatke važne i za istarsku povijest.

N. Budak, M. Levak, Istarska enciklopedija