Kocjančič, Alojz Stanko, svećenik, pjesnik i pisac (Kubed, 20.V.1913. - Izola, 19.XI.1991.).

Bard slovenskog istarskog pjesništva. Osnovnu školu završio je u Kubedu, a u goričkom sjemeništu školovao se za svećenika. Službu je obavljao godinu dana u Buzetu, zatim 25 godina u Koštaboni i naposljetku u Klancu kraj Kozine.

U studentskim danima pisao je i objavljivao u časopisima. Od prosinca 1954. bio je član Cirilmetodijskega društva katoliških duhovnikov, koje mu je objavilo prvu pjesničku zbirku Šavrinske pesmi (1962.). U Kopru mu je 1988. tiskana zbirka pjesama Brumbole, a postumno 1992. prozna zbirka Ljudi opeval sem, vodé in skale. Njegovo je pisanje vjerno, autentično svjedočenje ljubavi prema čovjeku, Bogu i Istri. S gorčinom i ponosom pjevao je o neprekidnoj šavrinskoj borbi za materijalno, nacionalno i moralno održanje.

Pokopan je na kubedskom groblju. Po njemu se zove nagrada koju zajedno dodjeljuju općine Kopar, Piran i Izola za posebne dosege u oblikovanju, istraživanju i čuvanju kulturnog identiteta slovenske Istre.