Građevinske tehnike

Građevinske tehnike, skup sredstava i radnih procesa koji se rabe pri gradnji. Na području Istre razvijale su se usporedno s razvojem naselja, prateći stupanj razvijenosti društva, ali znatno oviseći i o lokalnim pogodnostima i ograničenjima. 

Najstarija tehnika gradnje jest suhozid, gradnja zidanih konstrukcija bez veznoga sredstva. Primjenjuje se neprekidno od neolitika do danas, a sačuvana je u obliku materijalnih ostataka: kažuna (casita), suhozidnih međa - gromača i gomila (masiere), grobnica, japlenica i dr. Tehnika tzv. lažne kupole poznata je od neolitika, a primjenjuje se i danas. Tradicionalna tehnika gradnje u zgradarstvu, zidanje određenim građevnim elementima (klesani ili tesani kamen, opeka i dr.) uz uporabu vezivnoga sredstva, tj. različitih vrsta žbuke, primjenjivala se već u predantičko doba i nije se tehnološki mnogo mijenjala u posljednjih 3000 godina. U rimskom je razdoblju, oko 15. pr.Kr., kanonizirana u Vitruvijevu djelu De Architectura Libri Decem. Gradnja punoga zida od klesanaca, zida s dva lica od tesanaca, te zida od standardiziranih blokova ovisila je u prvome redu o civilizacijskoj razini i blagostanju društva, a manje o razini tehnoloških spoznaja graditelja. Rimljani su zidarske tehnike razvili do visokoga stupnja, primjenjujući raznorodne konstruktivne sustave (gredno-stupovni sustav, lučni sustav, bačvaste jednostavne i križne svodove, kupole), a rim. se tradicija poslije prenosila stoljećima. Pritom su se u gradnji konstrukcija opterećenih tlačnim silama najviše primjenjivale zidarske tehnike, a u gradnji konstrukcija opterećenih vlačnim silama i momentima savijanja montažne tehnike s uporabom drva (pune drvene grede ili drvene rešetkaste konstrukcije). U ind. eri, koja je u Istri započela sred. XIX.st., pojavili su se potpuno novi materijali (cement, željezo, čelik, opečni blokovi), koji su postupno počeli istiskivati tradicionalne tehnike, poglavito u gradnji složenih zgrada ili konstrukcija velikoga raspona. Razlikuju se: klasična gradnja armirano-betonskih krutih konstrukcija tehnikom lijevanja betona u unaprijed pripremljene oplate s armaturom, polumontažni sustavi, u kojima se pojedini građevni elementi unaprijed obrađuju u radionicama, a vezni se elementi izrađuju in situ, npr. kod kombiniranih zidano-čeličnih ili betonsko-čeličnih konstrukcija, te montažni sustavi, kod kojih se svi elementi industrijski izrađuju izvan mjesta ugradnje, katkad i sa završnom obradbom, a na mjestu ugradnje primjenjuju se ugl. tzv. suhe tehnike spajanja: varenje, zakivanje, spajanje vijcima, čavlima ili moždanicima, lijepljenje i sl. U Istri su tako tijekom dr. pol. XIX.st. izgrađene polumontažne građevine od lijevano-željeznih i čeličnih stupova i greda, građevine s montažnim rešetkastim čeličnim konstrukcijama, a tijekom XX.st., zahvaljujući dostupnosti cementa na domaćem tržištu, i veliki zahvati s prednapregnutim armiranobetonskim konstrukcijama, polumontažnim pločastim i lučnim konstrukcijama s primjenom betona i opeke (na kinu Rex u Puli izveden je 1937. tada najveći luk s polumontažnim opečnim elementima, raspona 24,3m), lijevanim armiranobetonskim konstrukcijama uz primjenu suvremenih skela i oplata (tunelske oplate, velikoplošne oplate, klizne oplate) te potpuno prefabriciranim konstrukcijama s armirano-betonskim okvirima i nosivim panelima.

LIT.: M. Perossa, Kontinuiteta v stanovanjski arhitekturi Istre, Koper 1988; L. Lago i dr., Kažuni, Pula 1996.
B. Nefat, Istarska enciklopedija