Veneti

Veneti, prapovijesni narod indoeuropskog podrijetla koji je živio na prostoru današnje talijanske pokrajine Veneto. Južna granica sezala je malo sjevernije od Pada, duž rijeke Tartaro i između mjesta Gazo Veronese i Adria. Na zapadu granicu čini jezero Garda, na sjeveru obronci Alpa, a na istoku prostor između rijeka Plave (Piave) i Tilmenta (Tagliamento). 

Antički izvori govore o dolasku Veneta na sjeverni Jadran nakon Trojanskog rata, u vrijeme velikih migracija između XIII. i XII. st. pr. Kr. Spominju ih u Paflagoniji, na Balkanu, možda u Epiru, u sjevernoj Europi, u Galiji i možda u Laciju. Venete (grč. ̉Ενετοί), prema Homeru (Ilijada) i drugim izvorima doveo je na sjeverni Jadran Antenor, nakon Trojanskog rata, iz Paflagonije u Maloj Aziji. Oni su protjerali starosjedioce Euganeje, koji su živjeli između mora i Alpa, te zauzeli njihov teritorij. Prema arheol. nalazima, nakon propasti mikenske pom. prevlasti dokazane su velike migracije, tijekom kojih započinje oblikovanje različitih etn. skupina. Tako su na područje sjevernog Jadrana u valovima pristizali doseljenici koji su, asimilirajući se sa starosjediocima, stvarali novi narod (Venete) i kulturu (Este, prapovijesna kultura). Jednu od značajki običaja Veneta predstavlja isključivi način pokopa spaljivanjem. Bili su otvoreni raznim kulturnim utjecajima i razmjenama s drugim narodima, posebno Etrurcima, ali su ostali izvan znatnijeg utjecaja grčke civilizacije. Iz pisanih izvora saznajemo o njihovoj vještini uzgoja konja i o žrtvovanju bijelih konja Diomedu u svetištu na ušću Timava. Koristili su se pismom nastalim iz etrurskog i grčkog alfabeta, kojim su zapisivali posvete božanstvima na raznim predmetima ili nadgrobnim spomenicima. Od kraja V. st. pr. Kr. okruženi su keltskim Cenomanima, Boima i Karnima te izloženi njihovu kulturnom utjecaju. U II. st. pr. Kr. počinje romanizacija Veneta.

LIT.: G. Fogolari, La civiltà paleoveneta. Il Veneto nell'antichità, II, Verona 1984; A. M. Chieco Bianchi, I Veneti. Italia omnium terrarum alumna, Milano 1988.
K. Mihovilić, Istarska enciklopedija