Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski čakavski dijalekt

Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski čakavski dijalekt, najraspršeniji među čakavskim dijalektima. Istarski ikavsko-ekavski čakavski govori pripadaju tzv. rubnom poddijalektu. Rasprostranjeni su u srednjem i sjeveroistočnom dijelu poluotoka. Govori na sjeveroistoku pripadaju tzv. munskoj skupini (Šapjane, Pasjak, Brgud, Vele Mune, Male Mune), a oni iz srednje Istre čepićkoj skupini. Najsjevernija je točka čepićkoga poddijalekta Cerovlje, od kojega granica kreće istočnije prema Čepićkomu polju i zahvaća mjesta Pazinski Novaki, Gologorica i dio zaselaka Gologoričkoga Dola (Lukačići, Kučebari, Sepčići, Bratičići), Gradinje, Grobnik, Krbune i Šušnjevica; oko Čepićkoga polja mjesta Čepić, Polje, Zatka i Purgarija, a južno Podpićan i oko njega Blaškovići, Kršan, Kožljak, Veljaki, Boljevići, Čambarelići i Lazarići. Od Šumbera granica kreće prema zapadu u pravcu naselja: Sveta Katarina, Montovani, Jakačići i Milotski Breg, zatim sjeverno prema naseljima Mandalenčići, Ćusi i Zarečje. Tome poddijalektu pripadaju i mjesta oko Pićna: Kukurini, Zajci, Jakomići.

Samoglasnici. Mjesni govori tog idioma imaju ikavsko-ekavski refleks ě (jat) prema pravilu L. Jakubinskoga i K. H. Meyera (bielega, nevesta, cidilo, čovik, vrimena). Prednji nazal ę ostvaruje se kao iza nepalatalnoga suglasnika (meso - Cere, piet - Kršan), a u poziciji iza palatala kao a (jazik, jačmik), no sve je češći refleks e i iza palatala (počet, žet). U tom su idiomu mogući prijelazi stražnjega nazala ǫ > o te ǫ > u u leksičkim i relacijskim morfemima (muš, klubak - Blaškovići, akuzativu jed. ruku, ženu; roko, ženo). Munski govori i govori Ceranšćine ne ostvaruju dvoglase, a čepićki ugl. ostvaruju ā > o ili dvoglase ē > ie, ō > uo.

Naglasni sustav. Mjesni govori rubnoga poddijalekta imaju, ili su imali, klasični čakavski akut, zavinuti naglasak; zadržavaju prednaglasne dužine, a zanaglasne su većinom neutralizirane. U njima se obvezno ili fakultativno provodi duljenje kratkoga naglaska u slogu zatvorenu suglasnikom. Vrlo se često dugi samoglasnici ostvaruju kao dvoglasi. Najčešće su diftongacijom zahvaćeni dugi središnji i najdonji samoglasnik (izuzima se govor Gržinića). Ostvaruju se morfološka duljenja kratkog naglaska, i to u dvjema kategorijama: u prezentu jednog broja glagola (sjevernočakavska metatonija) te u množini imenica sr. roda u zatvorenom slogu u osnovi. U čepićkim govorima pretežu stariji naglasni sustavi, s tek nekoliko novijih sustava (Šušnjevica, Čepić s kategorijalnim parcijalnim pomakom siline). Govori Ceranšćine uključuju se u stare naglasne sustave.

Suglasnici. Praslavenska suglasnička skupina *d i starohrvatska dəj ostvaruju se kao  (groze - Brljafi, roen - Jakomići) te rijetko kao d´, ugl. u imenima (and´ela). Praslavenska suglasnička skupina *ski i starohrvatska *stəj ostvaruju se kao št´: (svit´a). Očuvana je praslavenska suglasnička skupina čr(črn, črišnja) te suglasničke skupine šk i št (škerac: šala, fešta - Kršan). Suglasnički se skup sp u primljenicama realizira kao šp (španjulet:cigareta, šparhet: štednjak). Fonem ļ neizmijenjena je lika (ulje). Dočetno nastavačno m i ono u nepromjenjivim riječima redovito prelazi u n (san, z manon, drugin). Ta je pojava karakteristična ugl. za sve sustave duž jadranske obale i pripada tzv. adrijatizmima. Dočetno slogovno l čuva se na kraju unutrašnjega sloga i na kraju riječi u imenica i pridjeva (buolnici - Mandalenčići, kotal, puol - Brljafi, debiel - Kršan), a u glagolskih se pridjeva radnih muškoga roda reducira (oboli - Veljaki, dela - Jakomići, reka - Kršan, ze - Cere). U tom je idiomu moguće potpuno ili djelomično obezvučenje suglasnika u finalnom položaju te redukcija finalnoga suglasnika u završnoj suglasničkoj skupini (grot: grad, muš: muž, ses: sjesti). Fonem ć tipične je čakavske artikulacije t´.

Oblici. Imenice muškog i sr. roda u lokativu jed. imaju nastavak -i, u Šumberu i Milotskom Bregu -u; u instrumentalu jed. imaju alomorfe -on/-en. Genitiv mn. imenica muškoga roda ima nastavak -i, a u Šumberu su mogući nastavci -i/-ř. Imenice ženskoga roda u genitivu jed. i nominativu, akuzativu i vokativu mn. imaju nastavak -e. U naseljima Kožljak, Zarečje i Gržinići izjednačeni su dativ, lokativ i instrumental mn., a ostali mjesni govori čuvaju staru nejednakost za te padeže. U 3. licu prezenta nastavci su -u (reku - Mandalenčići) ili -ju (delaju - Kršan). Kondicional glasi: bin, biš, bi, bimo, bite, bi. Nema ni aorista ni imperfekta. Infinitiv glagola u svim je ikavsko-ekavskim govorima apokopiran. Neodređena zamjenica (*vъsь-) ima oblik bez metateze vas, si. Upitna i odnosna zamjenica koja označuje nešto neživo u značenju »što« glasi ča, u genitivu česa. Upitna i odnosna zamjenica kojom se označuje živo biće glasi čigov, čigova, čigovo. Neodređene su zamjenice ništo (nešto), nič (ništa), niki / nidan(nitko), nikakov (nikakav), čagod (štogod). Prijedlog u (< *vъ>və) reflektira se dvojako, kao va (Mandalenčići, Zajci, Kršan) ili u (Montovani, Brljafi, Cere).

LIT.: M. Małecki, Przegląd słowiańskich gwar Istrji, Kraków 1930; M. Moguš, Čakavsko narječje. Fonologija, Zagreb 1977; isti, Čakavština Opatijskoga krasa, Radovi Zavoda za slavensku filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1982, 17; J. Kalsbeek, Prilog proučavanju vokalnih sustava sjeverozapadnočakavskih govora u Istri, Studies in Slavic and General Linguistics, 3, Amsterdam 1984; P. Šimunović, Mozaik istarskih govora, Istra, 1985, 3-4; R. Ujčić, O jednoj dijalektološkoj zabludi pri određivanju granice starosjedilačkih govora pazinsko-žminjskog dijalekta, ibid.; I. Lukežić, Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, Rijeka 1990; S. Vranić, Za dijalektalnu kartu čakavskih ikavsko-ekavskih govora u Istri, Riječ, 1995, 1-2; I. Lukežić, M. Turk, Govori otoka Krka, Crikvenica 1998; N. Peršić, Govor Kršana, Rijeka 2002; J. Ribarić, O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslovenskih dijalekata na poluotoku Istri, s opisom vodičkoga govora, Pazin 2002.
L. Pliško, Istarska enciklopedija