Riječka pruga

Riječka pruga, izgrađena je 1873. između Sv. Petra na Krasu (danas Pivka) i Rijeke, kao prva pruga koja je dotaknula područje Istre. Duljina joj iznosi 55,4 km a posljednja 2,4 km i stanica Rijeka pripadali su tada Ugarskoj. Država je 1869. oslobodila Društvo južnih željeznica prijašnjih koncesijskih obveza i osigurala svoj dio sredstava te 20.V.1869. donijela Zakon o izgradnji pruge Sv. Peter - Rijeka. Za izgradnju dijela pruge na ugarskom teritoriju donesen je zakon 9.VII.1870. 

Građevinske radove preuzela je francuska tvrtka Gober, Remont, Lewi & Co, ali je zbog teška terena zapala u poteškoće i bankrotirala. Društvo južnih željeznica samo je završilo radove i 25.VI.1873. otvorilo promet. Rijeka i Opatija doživjele su možda najveću svečanost u svojoj povijesti, a Opatija i njezina rivijera započele su nakon toga s razvojem vrhunskoga turizma. Riječka pruga se odvaja od pruge Beč - Trst u Sv. Petru na Krasu, na nadm. vis. od 579 m. Po kraškom terenu spušta se do Ilirske Bistrice. Na toj dionici izgrađeno je više nasipa i usjeka, tri tunela (Narin, Jaksić i Prem) te stanica Prem (Kilovče). Od Ilirske Bistrice prelazi rijeke Bistricu i Reku te se uspinje do tunela Malo Brdo, gdje je danas granica između Slovenije i Hrvatske. Dalje prema Rijeci stalno pada, a na tom su odsjeku postaje: Šapjane, Jurdani i Opatija-Matulji te tunel Rukavac. Stajališta Narin, Mala Bukovica, Brgud, Permani, Rukavac, Jušići i Krnjevo izgrađena su poslije, većinom nakon I. svjetskog rata. Otvaranje pruga Sv. Peter-Rijeka i Karlovac-Rijeka pospješilo je promet u riječkoj luci. God. 1872. Rijeka je imala samo 167000 t teretnog prometa, a Trst oko 829000 t. Već 1894. Rijeka dostiže 1051000 t, a Trst 1118000 t. Oko dvije trećine tereta dolazilo je iz Ugarske. Italija je Riječku prugu elektrificirala 1936. a 1942. na njoj je izvedena prva diverzija na tadašnjim talijanskim prugama. Nakon II. svjetskog rata do 1991. njome je upravljala željeznička direkcija iz Ljubljane. Tada se odvijao živahan teretni i putnički promet. Osamostaljivanjem Slovenije i Hrvatske podijeljena je između dviju željeznica s graničnim postajama u Ilirskoj Bistrici i Šapjanama, a promet je smanjen.

LIT.: J. Orbanić, Istarske željeznice, Zagreb 1996.
J. Orbanić, Istarska enciklopedija