Brijunski otoci (Brioni)

Brijunski otoci (Brijuni, Brioni), otočna skupina od 14 otoka i nacionalni park (od 1983) ispred zap. obale Istre; od kopna ih dijeli Fažanski kanal; od Pule su udaljeni oko 7km; površina s okolnim morem 36,3 km2. Obuhvaćaju otoke Veli Brijun/Brion (5,6km2), s duljinom obalne linije 24,6km i koeficijentom razvedenosti 2,6, Mali Brijun/Brion (1,1 km2) i Vangu (Krasnicu, 0,18 km2), 11 manjih otočića (Sveti Marko, Gaz, Obljak ili Okrugljak, Supin, Galija, Gruni ili Grunj, Pusti ili Madona, Vrsar, Sv. Jeronim ili Jerolim, Kotež ili Kozada i Supinić), te grebene Kabulu, na kojem je svjetionik, Crniku i Stine. Obale otoka su vrlo dobro razvedene; ukupna duljina razvedene obale iznosi 37,8km.

Površina otočja je dosta zaravnjena (produljenje jugoist. zaravni građene od vapnenca), pokrivena debelim slojem crvenice (crljenice) koja zadržava vodu. Zbog povoljnoga geografskog položaja i niskog reljefa poznati su po blagoj klimi; zime su blage, s prosječnom temp. u siječnju 5,8°C, a ljeta umjereno topla, s prosječnom temp. u srpnju od 22,8°C. Proljeća imaju prosječnu temperaturu 12,5°C, a jeseni 14,8°C. Relativna vlažnost je visoka, a godišnja količina oborina iznosi 900mm. Vegetacija je bujna; čine ju sredozemne biljke: crnika, lovor, bor, maslinica, ružmarin. Otoci imaju veliku pomorsku važnost. Naseljeni su već u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i keramički nalazi iz neolitika (4000.pr.Kr.) i eneolitika (3000.pr.Kr.). Gradine Velog i Malog Brijuna podigli su brončanodobni stanovnici (oko 2000.pr.Kr.) i Histri, (oko 1000.pr.Kr.). Gradinska (kasteljerska) naselja, kiklopski zidovi na Gradini, tumuli, nekropole, ostatci gradina na Malom i Velom Brijunu svjedoče o naseljenosti otoka od ranoga brončanog do ant. doba (nesonim Brevona); od 177. bili su u vlasti Rimljana pod nazivom Insulae Pullariae. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva u vlasti su Istočnih Gota (476–533), zatim Bizanta do 776. Neko su vrijeme bili pod Francima, potom (od 1230) pod akvilejskim patrijarsima, a od 1331. vlast je imala Venecija. Tijekom stoljeća su zapušteni: stanovništvo se iselilo zbog učestalih haranja malarije. Od 1806. pod vlašću Austrije, odn. Austro-Ugarske. Krajem XIX.st. kupio ih je meranski industrijalac P. Kupelwieser i pretvorio u ekskluzivno ljetovalište. Uz turizam, otoci su bili dio obrambenog sustava puljske luke i Fažanskoga kanala, pa je na njima bilo izgrađeno sedam tvrđava, od kojih je najveća Fort Tegetthoff na brdu Vela straža. Talijanskom okupacijom Istre nakon I. svj. rata otočje gubi značaj mondenoga ljetovališta. Za II. svj. rata ondje je bilo sjedište tal. vojno-pomor. akademije, potom časničko ljetovalište (odmorište za posade njem. podmornica iz puljske podmorničke baze), pa ga Saveznici 1945. više puta bombardiraju. Po završetku rata otočje je pripojeno Hrvatskoj.

Obrambene zidine gradinskih naselja nalaze se na vrhovima brežuljaka Velog Brijuna te na vrhu Sv. Mikule na Malom Brijunu. Građene su u koncentričnim krugovima od velikih neobrađenih kamenih blokova u tehnici suhozida. Ostatci antičko-rim. graditeljstva očuvali su se na više lokaliteta: u zaljevu Sv. Mikule na Malom Brijunu, na otoku Vangi, veliki dvorac s gospodarskim objektima u arealu tzv. bizant. kastruma u zaljevu Dobrika na zap. obali otoka Velog Brijuna. Ostatci rim. raskošnog dvorca u zaljevu Verige na ist. obali Velog Brijuna po svojoj su arhit. kompoziciji najvrjedniji primjer ant. ladanjske arhitekture. Tlocrtni raspored kompleksa dvorca prati obalu zaljeva Verige u više od 1 km dugoj liniji. Kompleks obuhvaća pristanište i valobrane, uređaje za zaštitu luke u unutrašnjosti zaljeva i širok obalni pojas na kojem se nižu građevine. U sred. vrha zaljeva izgrađena su tri hrama: Venere, Neptuna i nepoznatog božanstva. S obiju strana hramova nalaze se gospodarski objekti, terme, stanovi za svećenike i dvorac. Međuprostore između pojedinih objekata ispunjavao je ophodni hodnik s otvorenom peristilnom lođom prema moru, koji je spajao sve dijelove arhit. kompleksa u zaokruženu i jedinstvenu cjelinu. U termama i dvorcu podovi su bili ukrašeni mozaikom (u termama su sačuvani podni mozaici s polikromnim biljnim i životinjskim motivima). Vlasnik otoka u carsko doba bila je neka patricijska obitelj (možda Lekaniji), poslije su pripadali carskim posjedima. – Veliku obrambenu građevinu u zaljevu Madona, tzv. bizantski kastrum, karakteriziraju snažne zidine i pravilan tlocrt. Ostatci građevina unutar zidina svjedoče o životu od IV/V. do XVI.st. U blizini se nalaze ostatci trobrodne bazilike sv. Marije iz V–VI.st. U narteksu bazilike i oko nje nalazilo se ranokršćansko groblje monolitnih sarkofaga, kojih se ostatci nalaze na okolnim livadama. Veoma su rano benediktinci uz baziliku sagradili svoju opatiju; njezini su građevni ostatci očuvani do danas. Napustili su je 1312. zbog kuge te je došlo do njezina prvoga urušenja. Obnovljena je i pregrađena u XVI.st. i bila u upotrebi do kraja XVII. i XVIII.st. Oko 500 m iznad bazilike nalaze se ostatci crkvice sv. Petra iz VI–VII.st. Četverokutna trokatna obrambena kula stambenoga i obrambenoga značaja potječe iz XII–XIII.st., a zgrada kaštela i još jedna profana zgrada iz početka XVI.st. – U središtu današnjega naselja Brijuni nalazi se got. crkvica iz 1481. kojoj je fresko-ukras uništen požarom 1893. Iz doba obnove otoka potkraj XIX. i poč. XX.st., osim pojedinih zdanja u stilu austr. secesije, potječe mramorno poprsje čuvenog bakteriologa R. Kocha, koji je asanirao Brijune od malarije, i brončana spomen-ploča A. Čufara, šumarskoga stručnjaka (djela bečkoga kipara i slikara J. Engelhardta). Od 1936. B. o. su u vlasti tal. Ministarstva financija; sagrađeno je nekoliko vila modernoga smjera po projektima tal. arhitekata. Okoliš je nakon II.svj. rata ukrašen djelima suvremenih umjetnika: A. Augustinčića, B. Kalina, F. Kršinića, V. Radauša, K. Angeli Radovanija i dr. God. 1955. otvoren je zavičajni muzej (u restauriranoj zgradi kaštela i u kuli) sa zbirkama arheol. i kulturnopov. materijala iz prošlosti otoka. Poslije su otvorene prirodoslovna zbirka, izložba Iz sjećanja starog Austrijanca, izložba fotografija Josip Broz-Tito na Brijunima, te izložba kopija fresaka i glagoljskih natpisa Istre i Kvarnera. B. o. su jedan od najljepših hrvatskih nacionalnih parkova i jedna od najvećih hrvatskih turističkih atrakcija. Turistička im povijest započinje kada ih kupuje P. Kupelweiser (1893). God. 1900. on je na Brijune pozvao poznatoga njem. znanstvenika i nobelovca Roberta Kocha, koji je u dvije godine asanirao otočje. Novi vlasnik uskoro započinje i turističku izgradnju. Na ist. strani Velog Brijuna podignuo je hotele: Brijuni, Carmen, Neptun I., Neptun II. i Neptun III. s ukupno 330 soba. Tada su izgrađeni: morsko pristanište s dvama gatovima, kupalište Saluga sa 150 kabina, natkriveni bazen s grijanom morskom vodom, sportski tereni i putovi dugi čak 80km, pogodni za šetnje i vožnje biciklom ili kočijom. Izgrađen je vodovod kojim je ispod Fažanskoga kanala (2km) dovedena voda s kopna. Za potrebe turizma uređeni su arheol. lokaliteti, a otoci naseljeni plemenitom divljači. Pred I. svj. rat uređen je zoološki vrt, uz koji je podignuta aklimatizacijska stanica za tropske životinje. Pod Kupelweiserovom upravom Brijuni su izrasli u nezaobilaznu turističku destinaciju, o čem svjedoči i podatak da je njem. car Vilim II. posjetio Brijune šest puta. Na otocima je također boravio austroug. prijestolonasljednik Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom i mnogi drugi eur. uglednici. Osobito su bili popularni polo, golf i tenis, tako da su otoci postali jedan od najvećih i najrenomiranijih središta za te sportove. Njih su ondje, na više od 100 kupova, podjednako igrali tal. kraljevski časnici i časnici brit. mornarice. Brijuni 1947. postaju ljetnom predsjedničkom rezidencijom. U doba Josipa Broza-Tita na njima su bile ograničene turističke aktivnosti, ali su ih posjećivali mnogobrojni strani državnici, posebice iz nesvrstanih zemalja, jer je otočje bilo u funkciji tadašnjega državnog protokola. Na sastanku Tita, Nehrua i Nasera (1956) na Brijunima su zacrtani temelji Pokreta nesvrstanih. Danas je ondje ljetna rezidencija hrvatskog predsjednika, ali su otoci, istodobno, i jedno od najrenomiranijih turističkih središta u Hrvatskoj. Vanga je memorijalni otok, a dom J. Broza je memorijalni objekt. Na otočju nema automobila, već prometuje mali turistički vlak. Vegetacija je ponegdje ostavljena u svojem prirodnom rastu, a većinom je pretvorena u parkove, aleje, živice, drvorede, djelo pejsažne arhitekture XX.st. Osim domaćih biljnih vrsta (sredozemna vegetacija, te neki primjerci suptropske vegetacije, agava, palma), pri uređenju parkova uneseni su primjerci pinije, borova, cedra, sekvoja, eukaliptusa, bambusa. Vinogradi daju dobra vina, a ima i nasada mandarina. Životinjski svijet živi u autohtonoj prirodi (jeleni, srne, mufloni, fazani i zečevi, uvezeni 1900), ali i u zoološkom vrtu (osnovanom 1901), safari parku (osnovanom 1978) te u ribnjaku. Otoci su jedno od značajnih hrvatskih kongresnih središta, a turistima se, u idealnim klimatskim i prirodnim uvjetima, pružaju sve mogućnosti odmora i zabave: kupanje, sunčanje, jahanje, golf, tenis, jedrenje na dasci, jedrenje.


LIT.: A. Gnirs, Baudenkmale aus der Zeit oströmischen Herrschaft auf der Insel Brioni Grande, Jahrbuch für Altertumskunde, Wien, 1911, 5; isti, Istria praeromana, Karlsbad 1925; B. Marušić, Istra u ranom srednjem vijeku, Kulturno-povijesni spomenici Istre, III, Pula 1960; Š. Mlakar, Istra u antici, ibid., IV, Pula 1962; isti, Arhipelag Brioni, Istarski mozaik, 1965, 4–5; B. Marušić, Kasnoantička i bizantska Pula, Kulturno-povijesni spomenici Istre, VI, Pula 1967; Š. Mlakar, Brioni, Brioni i Pula 1971; A. Šonje, Bizant i crkveno graditeljstvo u Istri, Rijeka 1981.
Đ. Fabjanović, R. Matijašić

http://www.brijuni.hr/