Vodoopskrba

Vodoopskrba, sustav dopremanja pitke vode od izvora do korisnika. Vodovodi (lat. aquaeducti) građeni su već u rimsko doba, ali su u Istri poznati samo u Puli, s tragovima kraj nekih luksuznijih ladanjskih vila (Sorna, Valbandon). Do XIX. st. postojala su samo lokalna rješenja vodoopskrbe: lokve, javne cisterne, bunari i manji lokalni vodovodi. Ideja izgradnje regionalnoga vodovoda za cijeli poluotok ili za pojedine cjeline pojavila se tek potkraj XIX.st., pa je 1898. odlučeno da se pristupi izradbi projekta (Carlo Oberst 1899., Carl Schwarz 1904., Friedrich Schiavoni 1913), ali je prihvaćen tek onaj koji je izradio Gino Veronese 1928. Radovi su započeli 28.X.1930. i bili su u punom zamahu do 1941. 

Razvitak regionalne vodoopskrbe nastavljen je i nakon II. svj. rata. Istarski vodovod (Acquedotto istriano)sastojao se od triju neovisnih sustava, i to: sustava Rižane, koji opskrbljuje obalni i brdski dio slov. Istre zahvatom izvora Rižane, s izdašnosti od 90l/s, a planirano je za opskrbu 71000 st.; sustava Mirne, koji je zahvatom vode na izvoru Sv. Ivan podno Buzeta, s izdašnosti od 208l/s, opskrbljivao preostali dio Istre, osim ist. dijela (Labinštine) i Puljštine, koja nije bila u sustavu, te jugoistočnoga sustava (Labinština), koji se koristio vodom iz vrela Kožljaka (na koti 278m nadm. vis., s izdašnosti od 9 l/s), Plomin (na koti 145m nadm. vis., s izdašnosti od 8 l/s) te Fonte Gaia u dolini Krapna (s izdašnosti od 35 l/s). U sastavu Istarskoga vodovoda tada su još bili: Vodovod Visokoga krasa (Vojnički vodovod), koji je opskrbljivao područje uz talijansko-jugosl. granicu, Vodovod Opatija, sa zahvatom izvora na Učki i dovodom vode iz riječkoga vodovoda, te Vodovod Cres-Lošinj, sa zahvatom vode na jezeru Vrana, izgrađen tek nakon II. svj. rata (1947-63).

Vodovod u Puli potječe još iz rimskog doba (Vodovod Pula d. o. o.).

Vodovod Gradole izgrađen je 1967-73. iz izvora Gradole u dolini rijeke Mirne, s kapacitetom od 1000l/s. Vodovod su zajednički financirali (za svoje potrebe Istarski vodovod (500 l/s), Rižanski vodovod (300 l/s) te Vodovod Pula (200 l/s).

Vodovod Butoniga  nastajao je od 1965., tj. od izradbe studije Vodoprivredna osnova šireg sliva rijeke Mirne, do 2002., kad je puštena u rad prva faza pogona za kondicioniranje vode (Butoniga, vodoopskrbni sustav).

Vodovod Labin je za tal. uprave poslovao u sklopu Istarskoga vodovoda. Samostalnim je sustavom postao tek 1961. s nazivom Vodovod Labin. Do 1941. izgrađen je vodovod iz izvora Kožljak (cjevovod Kožljak-Labin Brdo), pušten u pogon 28.XI.1937., te vodovod Fonte Gaia, pušten u pogon 4.VIII.1940. Nakon II.svj. rata izgrađeni su vodovodi Plomin i Kokoti, a zahvat Fonte Gaia osjetno je proširen. Danas vodovod raspolaže s ukupno 191l/s kapaciteta, a radovi na priključenju izvora Mutvica u završnoj su fazi.

Vojnički vodovod izgrađen je u razdoblju 1934-37. u sklopu Istarskoga vodovoda. Opskrbljivao je pojas Visokoga krasa duž ceste Rijeka-Trst, odn. predio oko talijansko-jugosl. granice. Građen je za potrebe tal. vojske (V. armijski korpus sa sjedištem u Trstu) radi opskrbe vojarni i drugih voj. uporišta, koja su se tada ubrzano gradila. Crpna stanica izgrađena je podno Buzeta, ali nije bila u sklopu Istarskoga vodovoda. Imala je kapacitet od 30l/s, s dvjema klipnim crpkama, koje su u jedinstvenoj stepenici vodu tlačile na manometarsku visinu od 950m, što je vjerojatno bio jedinstven slučaj na svijetu. Crpke su, prema posebnoj narudžbi, izrađene u voj. zavodu u La Speziji. Crpnu su postaju Nijemci pri povlačenju 1945. razorili do temelja. Ubrzo nakon toga obnovljena je i bila je u pogonu sve do 1963., kad su opskrbu toga područja preuzeli lokalni vodovodi, ugl. vodovod Ilirske Bistrice.

Kvarnersko područje opskrbljivalo se pitkom vodom iz Rijeke, uz znatne gubitke u starim cjevovodima, a nakon otkrića vodenoga toka u nabušenoj kaverni uz cestovni tunel Učka sve korisne količine upućuju se izgrađenim cjevovodom prema opatijskom području. Planirana su istraživanja podzemnih voda iz dodatnih izvora u dolini Raše, jamskih voda rudnika Pićan i Labin i potencijala južne i jugozap. obale Istre; također je planirana izgradnja desetak novih manjih akumulacija, ugl. na flišnom području, i saniranje ponorne zone oko brane Letaj na Boljunčici.

Z. Kos, S. Božičević, Istarska enciklopedija