Grad

Grad, specifičan oblik ljudske naseljenosti, obilježen velikom koncentracijom ljudi, radnih mjesta, stanova, kapitala, te većega broja proizvodnih i uslužnih djelatnosti. Zbog takvih se obilježja grad tretira kao zgusnuta regija, a u suvremenom ustrojstvu hrvatskih upravno-teritorijalnih jedinica kao jedinica lokalne samouprave u kojoj je sjedište županije ili općine, te svako mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. U sastav grada kao jedinice lokalne samouprave mogu biti uključena i prigradska naselja koja s gradskim naseljem čine gospodarsku i društvenu cjelinu te su s njim povezana dnevnim migracijama i svakodnevnim potrebama stanovništva. Iznimno, gdje za to postoje posebni razlozi (povijesni, gospodarski, geoprometni), status grada može imati i mjesto koje ne zadovoljava navedene uvjete. Gradovi u današnjem obliku osnovani su preustrojem upravno-teritorijalne podjele Republike Hrvatske 1992. U Istarskoj županiji status grada imaju Buje, Buzet, Labin, Novigrad, Pazin, Poreč, Pula, Rovinj, Umag i Vodnjan, a u istar. dijelu Primorsko-goranske županije Kastav i Opatija. Gradu je na čelu gradonačelnik, kojega imenuje Gradsko vijeće. Vijećnici se biraju na lokalnim izborima svake četiri godine.

LIT.: M. Vresk, Grad u regionalnom i urbanom planiranju, Zagreb 1990.
R., Istarska enciklopedija

Povijesni razvoj. Istarski gradovi mogu se pratiti kroz nekoliko urbanizacijskih razdoblja: predantičko, antičko, srednjovjekovno i suvremeno. Već u predant. doba postojala su naselja koja se po veličini, sadržajima i formi mogu nazvati protourbanima jer je potreba stanovništva za društvenom integracijom, zaštitom, razmjenom materijalnih i duhovnih dobara i iskustava bila već toliko razvijena da je ono, u širem prostoru boravka, moglo prostorno odrediti i oblikovati mjesto koje općenito odgovara potrebama svih pripadnika zajednice. Gradine nisu dostigle protourbani stupanj, odn. nisu postale stalno napučena zajednička središta heterogenih zajednica, ali određena se naselja, koja imaju potpun (Pula, Labin, Plomin, Buzet, Mutvoran i dr.) ili prekinut kontinuitet (Buje, Kopar, Rovinj, Beram, Pićan i dr.), mogu držati urbanim središtima. Gradinskim naseljima Nezakciju, Picugima i Monkodonji kontinuitet je prekinut, ali ima dovoljno materijalnih dokaza o njihovu urbanom karakteru. Nakon predantičkog razdoblja tijekom I.st. pr. Kr. nastupa razdoblje antičke urbanizacije. Od posebne je važnosti urbani razvoj rimskih kolonija: Pule (Pola) i Poreča (Parentium); te municipija: Labina (Alvona), Plomina (Flanona), Aegide kraj Kopra i Nezakcija (Nesactium). Antički grad pročišćeni je oblik iskustva u planiranju i organizaciji urbane zajednice koji su Rimljani, preuzimajući i prilagođavajući starije modele, uspješno primijenili i na istar. području, te se stoga, na razini matrice i održavanja sr. funkcija, uspio održati do ind. ere. Istra je u antici bila relativno slabo urbanizirana, k tomu u najvećem dijelu litoralizirana. Većina je stanovništva boravila i radila u ruralnim sredinama. Bez obzira na promjene u kasnoj antici, koje su obilježene znatnim porastom broja ruralnih naselja, ali i malih urbanih sredina bez municipalne samouprave (Umag - Humagus, Rovinj - Ruginium, Piran - Piranum, Neapolis kraj Novigrada, Buzet - Piquentum,Pićan - Petina), rimski su gradovi kao središta ruralnih područja prenijeli iskustvo municipalnog ustroja kroz srednji vijek sve do XIX.st. U ranom srednjem vijeku temeljna funkcija grada u prostoru bila je sigurnost. Stoga se svi gradovi snažnije fortificiraju, a dodatno se izgrađuju i nove pogranične utvrde (castra) na limesima municipalnih teritorija, iz kojih će se ili razviti stalna naselja, kao u slučaju Bala (castrum Vallis), Roča (castrum Rotium), Mutvorana (castrum Monte Mariano), Vodnjana (castrum Attinianum) i vjerojatno Motovuna, ili će utvrde s vremenom biti napuštene (castrum na Velom Brijunu, Turnina kod Rovinja, Črni Grad Nigrignanum, Beligrad - Albignanum, Vranja - Aurania). Potkraj X.st. i u XI.st. počinje izgradnja niza utvrđenih mjesta (kaštel, burg). Poč. XII.st. spominju se burgovi Buzet, Hum, Boljun, Vranja, Letaj, Sv. Martin kraj Belaja, Kožljak, Kaštel (castrum Veneris), Buje, Kostel kraj Buja, Grožnjan, Roč, Črni Grad i Gradina (castrum Calixedi) te naselja (villa) Momjan, Kostanjica, Šterna, Marčenegla, Draguć, Beligrad i Sveti Petar. Sva su navedena mjesta te Vrsar, Sveti Lovreč Pazenatički, Trviž, Gračišće, Završje, Pazin, Paz, Kršan, Barban, Gočan, Dvigrad, Žminj, Beram, Gologorica, Oprtalj i mnogobrojni dr. burgovi primjeri razvoja grada iz kaštela te pripadaju srednjovj. urbanizaciji. Iako su podgrađa (protourbane jezgre) ponekad i starija od samih utvrđenih kula (Buje, Plomin, Boljun, Draguć), osnovna je funkcija naselja fortifikacijska. Podgrađa uglavnom nastaju na dva načina: spontano - prostor oko trgovišta postupno se oblikuje u stambeno-gospodarske cjeline (poglavito se to odnosi na priobalna naselja i naselja na važnijim trgovačkim putovima: Vrsar, Fažana, Motovun, Sveti Lovreč Pazenatički, Buje, Oprtalj, Grožnjan, Pazin, Dvigrad), i planski - prostor uz utvrđene kule na pravilan se način raspodjeljuje i naseljava kolonistima (pogranična naselja poput Huma, Kaštela, Draguća, Kršana, Barbana, Žminja). Geneza i razvoj srednjovj. gradova proces je koji se odvijao od X. do XVI. st. i nije tekao ravnomjerno u svim gradovima. Većina gradova konačnu je veličinu dostigla u XIV. ili XV. st. U zlatnom dobu municipalnog razvoja (XII-XIV. st.), osim snaženja gradskih institucija, izgradnje javnih građevina (trgova, crkava, samostana, cisterni, fontika, fortifikacija, loža), povećanja stambenog standarda i kompleksnosti stambenih građevina, grad se prostorno i gospodarski integrirao sa svojim agrarnim okruženjem, u kojem su nastala nova selišta, samostanski kompleksi i mnogobrojne izdvojene sakralne građevine. Tada se prvi put nakon VI. st. dostiže onaj stupanj razvoja krajobraza koji se naziva kultiviranom pokrajinom. Pojava Osmanlija na granicama Istre potkraj XV. st., iscrpljivanje prirodnih i ljudskih resursa od Venecije i Habsburgovaca te Uskočki rat na početku XVII. st. doveli su do rastakanja gospodarskog i demografskog tkiva Istre. Potkraj XVIII.st. ona je potpuno ruralizirana, većina gradova izgubila je stanovništvo i produktivno-trg. značaj, tradicionalna sela gotovo su nestala, pojavio se velik broj novih selišta (stancija) kolonista, pastoralna ekonomija zamijenila je poljodjelsku. Propašću Mletačke Republike (1797) zatvara se ciklus srednjovj. urbanizacije. Sredinom XIX. st. Istra ulazi u ind. razdoblje i doba suvremene urbanizacije obilježja koje su odumiranje fortifikacijske funkcije, demografska eksplozija obalnih i umjeren rast unutarnjih naselja, eksponencijalni rast površine praćen koncentracijom djelatnosti u određenim područjima (zoniranje), tehnološka revolucija komunalnog sustava (uvođenje suvremenog vodovoda, energetske mreže i javne rasvjete, telekomunikacija, kanalizacije i odvoza otpada, motoriziranje prometa), nastanak novih institucija (kazalište, kino, sport i rekreacija, javno obrazovanje) i gosp. djelatnosti (industrija, rudarstvo, turizam, promet). Organski je rast u takvim okolnostima neostvariv i sukob je interesa u prostoru stalan, pa se na poč. XX. st. počinje primjenjivati urbanizam, kao nova disciplina planiranja i upravljanja gradovima, a od sredine XX.st. i prostorno planiranje, radi upravljanja procesom integracije grada i njegove regije. Kraj XX. i početak XXI. st. obilježeni su izmjenom demografskih trendova, preseljenjem težišta interesa u suburbane zone, deindustrijalizacijom, jačanjem ekološke komponente u planiranju i korištenju prostora te sve većim nesrazmjerom između volumena izgradnje i kakvoće kumunalnog standarda, pa se temeljem tih pokazatelja može najaviti razdoblje postindustrijske urbanizacije.

LIT.: K. Horvat, Hum - razvoj grada, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb 1986, 10; B. Milić, Razvoj grada kroz stoljeća, I-III, Zagreb 1990-2002; M. Prelog, Djela, I, Zagreb 1991; L. Foscan, I Castelli medioevali dell'Istria, Trieste 1992; M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 2003.
B. Nefat, Istarska enciklopedija