Eco di Pola, L', puljski talijanski politički tjednik liberalnoga usmjerenja, koji je izlazio 1886.-97. Vlasnik, izdavač i prvi odgovorni urednik bio mu je Antonio Grandis, no stvarno ga je uređivao Alfonso Pozzati, koji kao doseljeni talijanski državljanin nije mogao službeno obavljati urednički posao. Nakon Grandisa odgovorni su urednici bili E. Godas (od 1891), G. Percovich (od 1893), G. Polla (ujedno i ravnatelj od 1894) te ponovno G. Percovich (od 1895). 

Izlazio je u nakladi 300-1200 primjeraka, na četirima stranicama. Od 1891. sufinancirala ga je država. Osim polit. vijesti iz Istre, Monarhije i iz svijeta izvješćivao je i o zbivanjima u gradu (kulturnim i društvenim događanjima, ratnoj mornarici, gospodarskim temama, crnoj kronici, sudskoj kronici i dr.), objavljivao je pjesme, feljtone, književne prikaze, pisma čitatelja, polemike, pamflete, većinom anonimne ili potpisane pseudonimima. U njemu je svoje prve pjesme i prozu objavila labinska književnica i socijalistica G. Martinuzzi (u početku pod pseudonimom Cornelia). Godine 1887.-88. donosio je satiričko-humoristički prilog El merlo (kos), pisan na dijalektu. Izražavajući talijanske nacionalno-rodoljubne poglede, ali i lojalnost Monarhiji, list je vodio polemike s radikalno nacionalno usmjerenim talijanskim novinama (Il Giovine Pensiero) i hrvatskim listovima (Il Diritto Croato, Naša sloga). Veličao je talijansku kulturu kao superiornu u odnosu na hrvatsku i slovensku te držao da će se slavensko stanovništvo u Istri civilizirati tek nakon što preuzme talijansku kulturu (npr. školovanjem u talijanskim školama). Taj je tjednik bio prvi puljski list koji je izlazio u dužem razdoblju bez prekida.