Slovenskoistarsko narječje

Slovenskoistarsko narječje, primorska skupina slovenskih narječja (klasifikacija Logar-Rigler, 1983). Govori se na tršćanskom području (Boršt, Dolina, Mačkovlje) i u slovenskom dijelu Istre, na istoku gotovo do Kozine i uključivo Prešnice, Podgorja i Rakitovca, a na jugu prema području duž hrvatsko-slovenske državne granice. 

Dijeli se na dva podnarječja: sjeverno od crte Kopar-Marezige-Zazid rižansko, a južno, i s većim br. govornika, šavrinsko. Osnova im je notranjsko, dijelom beneško-kraško narječje, prepleteno s autohtonim istarskim i neslovenskim jezičnim pojavama. Izrazitije je miješano šavrinsko podnarječje, prema jugu sve bliže hrv. čakavskim govorima. Miješanost šavrinskih govora dokazuje različit razvitak izoglosa za pojedine jezične pojave, bliskost čakavskim govorima te jednostavni i pretežito monoftonški sustavi dugoga vokalizma. Rižansko je podnarječje u cijelosti slovensko, ima zamršenije i monoftonško-diftonške sustave dugoga vokalizma, kod kratkih samoglasnika veći stupanj moderne vokalne redukcije. U leksičkoj ostavštini obaju podnarječja ima mnogo romanskih posuđenica, najviše mletačkih, tršćansko-romanskih (tergestinski i mugliški) i talijanskih. Sela Kubed, Gračišče, Hrastovlje, Dol i Zazid tvore jezični otok u kojemu se govori drukčije od područja rižanskoga i šavrinskoga podnarječja a slično kao u Notranjskoj. Oba podnarječja imaju samo dinamični naglasak, a kratki naglašeni samoglasnici ugl. su već produljeni. Jedinstven je razvitak dugoga i u i:,koji nije doživio promjene, i nestalnoga naglašenoga e u ä: odnosno ā:, posvuda je očuvan i ń iz ń; prvotne suglasničke skupine tl, dl na tom su se području razvile u l i u participu na -l; u skupinama črě-, žrě- je očuvano; finalno -m prešlo je u -n; g je frikativ γ, osim u južnim govorima, gdje je (opet) okluziv (npr. Krkavče, Sočerga, Rakitovac); za  u rižanskom je govoru osim t ̍ češći ć, u šavrinskom obrnuto - kao i u skupini št ̍; srednji rod je očuvan; u glagola je dvojina pluralizirana; 2. lice mn. glagola ima pojednostavnjeni atematski dočetak -ste; glagolski iterativi izražavaju se dočetcima -avat, -evat, -uvat; prijedlog pri veže se s genitivom. Fonetske su značajke šavrinskoga podnarječja: dugo a i ə razvili su se u å, rjeđe u a, kratko naglašeno i izanaglasno a u zatvorenom slogu većinom je dalo vrlo široko e, tj. ä odn. å; dugo u dalo je većinom y, u Trebešama i Sočergi uə, u Rakitovcu u, a kratko naglašeno e; dugo ě dalo je monoftong ẹ, kratko naglašeno ě većinom e; cirkumflektirano o dao je u, samo u Trebešama i Sočergi ọ; dugo ę i e dali su monoftong ẹ,  ili e, slično su dugo i kratko naglašeno ǫ te novoakutirano i kratko naglašeno o prešli u o-evske monoftonge uskih do širokih kvaliteta; i nestalno naglašeno o prešlo je u nekim govorima u  ili o, a u Sočergi i Trebešama u dvoglas ä. U Sočergi, Trebešama i Rakitovcu diftongirani su i prije kratki naglašeni i, u, ě, i to u e. U prednaglasnim slogovima u nekim se govorima o i ǫ sužavaju do u (tzv. ukanje), a u izanaglasnim slogovima ostaju o ili ọ; nenaglašeno e prelazi u a (tzv. ejevsko akanje), na kraju se širi samo do å, a završno -i prelazi u -e. Glas ĺ prešao je u j ili je ostao ĺ; pred stražnjim vokalima izgovara se srednje l; nema sekundarne palatalizacije velara; završno -st dalo je -s. Komparativ se tvori s već, futur s ćon/ćen i infinitivom. Jezični otok u okolici Kubeda ima posebne jezične pojave: dugo ě ostvaruje se kao e, ä ili e, dugo e i ę daju ie, a dugo ǫ i novoakutirano o daju uo ili uə, kratko i i ə iza bilabijala dali su ə; refleksi za izanaglasno ə su ə, i ili u, ovisno o suglasničkom okruženju; postoji i dijalektalna palatalizacija velara pred prednjim samoglasnicima (k, γ, x > ć, j, ś/). Fonetske su značajke rižanskoga podnarječja: dugo a i ə posvuda su a; dugo u većinom je y, osim u Dekanima gdje je u; cirkumflektirano o posvuda je u; dugo ě većinom je postalo noviji diftong ie, koji se razvio preko  iz e; dugo ę i ediftonzi su različitih kvaliteta ie, iə, e ili ä; dugo ǫ i novoakutirano o dali su uo ili uə; dugo slogotvorno  dalo je u ili o. Kratko naglašeno a prešlo je u ä odn. ā, ə ili o; i i u prešli su u e, ẹ,  ili ə; ě je prešao u  ili ə; e u ä ili ạ, a u Dekanima u e; o u ä te ə u . Pri nenaglašenom vokalizmu u nekim govorima opaža se poglavito prednaglasno akanje. Glas g posvuda je frikativno γ; ĺ je većinom otvrdnuo u l; ł pred zadnjim vokalima je još velarno; pojavljuje se dijalektalna palatalizacija velara i protetično w ispred o i u.

LIT.: T. Logar, Slovenski govori v Istri in njihova geneza, Slavistična revija (Ljubljana), 1961-62, 13; isti, Iz gradiva za Slovenski lingvistični atlas (SLA) - Opis dveh istrskih govorov. Razprave. SAZU, Razred 2, 2000, 17.
K. Marc Bratina, Istarska enciklopedija