Tabori, politički preporodni skupovi naroda na otvorenom koji su se, po uzoru na češke tabore, održavali u Sloveniji i Istri 1868-71 (tzv. razdoblje tabora) nakon uvedbe dualizma u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Pridonosili su nacionalnom osvješćivanju naroda te promicali narodnjačke političke ideje. Jedan od slovenskih tabora (od njih 17) održan je 7.VIII.1870. u Kubedu. Raspravljalo se o tom kako da Slovenci u Istri dođu do svojih prava, o uvođenju slovenskog jezika u škole i urede, o smanjenju poreza te o otvaranju glavne slovenske škole na koparskom području. Prvi tabor Hrvata Istre i kvarnerskih otoka održan je 21.V.1871. na brijegu Sv. Mihovil kraj Kastva. Priredili su ga Franjo Steidle, Antun Rubeša, Franjo Marotti, Ernest Jelušić, Franjo Kraljić, Franjo Sever i Jakov Velikonja, a trebalo se raspravljati protiv udruživanja Istre, Goričke i Trsta u jednu pokrajinu, o »sdruženju Jugoslavljana«, o uvođenju narodnog jezika u urede i škole te o pomorskoj orijentaciji tih krajeva. Prema suvremenim procjenama, taboru je nazočilo 8.000-10.000 ljudi. Govorili su E. Jelušić, F. Marotti, Marijan Derenčin i dr., ali kako su vlasti zabranile govore o pokrajinskom ustroju i o ujedinjenju Južnih Slavena, zaključci i zahtjevi bili su više okrenuti gospodarskim pitanjima, tj. pitanjima razvoja. Skup je imao velikoga odjeka u Istri, na kvarnerskim otocima i u Hrvatskom primorju.

Pokret su pokušali proširiti i u Dalmaciji, ali bez uspjeha, jer su vlasti zabranjivale takve manifestacije. U Istri su tabori bili prvi oblik političke organizacije i mobilizacije hrvatskog (i slovenskog) življa u borbi za veća politička prava. Poslije su se slični skupovi održavali pod imenom javnih skupština. Sličan skup održan je 16.XI.1878. u Dolini, a u Kastvu ponovno 1911., ali u drugim okolnostima, jer je narodnjački pokret već polučio neke rezultate svoje borbe.