Kastafšćina (Kastavština, Kastavšćina), predio oko Kastva, omeđen uglavnom starom administrativnom granicom kastavske općine između grada Rijeke i Učke.

Sastoji se od blago valovitog istarskog krškoga ravnjaka nagnutoga prema Rječini i moru, građenog od vapnenca i eocenskoga fliša. Vegetacija ima submediteranska obilježja (hrast, grab, jasen). Poljoprivreda, koja je u prošlosti bila orijentirana na vinogradarstvo, nazaduje zbog odlaska radne snage u Rijeku.

Nakon rimske, ostrogotske i bizantske vladavine, na početku VII. st. područje Kastva, Mošćenica i Veprinca naselili su Slaveni (Hrvati). Od potkraj VIII. st. Kastafšćina je u sastavu Franačke, a od sredine X. st. do kraja XI. ili početka XII. pripadala je Hrvatskoj. Nakon toga njome su vladali pulski biskup, gospoda Devinski (od 1139.), Walseeovci (od 1399.) i Habsburgovci (od 1466.). Unatoč stranim gospodarima, na Kastafšćini se dugo očuvalo staro hrvatsko župsko uređenje, pismeno uređeno zakonima i statutima (Kastavski, Veprinački, Mošćenički) potkraj XV. i na početku XVI. st. Slobodni seljaci (općine) birali su upravna i sudbena tijela: župana, vijeće satnika, komunšćaka i kancelara. U upravi je svoje ovlasti imao i izabrani plovan, predstojnik klerikâ, koji su se okupljali u kapitul.

U XV. i XVI. st. Kastafšćina je bila izložena osmanlijskim pljačkaškim pohodima, a u XVII. st. mletačkim protuuskočkim vojnim akcijama. Od 1468. Habsburgovci su Kastafšćinu kao gospoštiju davali u zalog. Godine 1625. darovana je isusovačkomu kolegiju u Judenburgu, a 1630. sva su prava prenesena na novi kolegij u Rijeci, koji je ukinućem općinske samouprave slobodne seljake nastojao pretvoriti u kmetove. Pridržavajući se starih običaja, stanovništvo se takvim nastojanjima odupiralo tijekom XVII. i XVIII. st. (bune 1666., 1692., 1695., 1709., 1756.; Veprinac 1772.; Mošćenice 1664., 1770.). Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773.) Kastafšćina je prešla pod upravu carske komore. Potom je 1784. bila prodana vitezu Thieryju, a 1843. postala je posjed riječkoga brodovlasnika baruna Đure Vranyczanyja. U novim gospodarskim okolnostima stara općinska sjedišta zaostajala su za nekadašnjim selima i lučicama. U XIX. st. Volosko je postalo sjedištem samostalne općine, ali i uprave i sudstva za cijeli teritorij bivše Kastavske gospoštije.

U drugoj polovici XIX. st. Kastafšćina je bila jako središte hrvatskog nacionalnog pokreta u Istri. Nakon raspada Austro-Ugarske podijeljena je 1920. Rapalskim ugovorom između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), Kraljevine Italije i Slobodne Države Rijeka, tako da su Kraljevini SHS pripala područja Kastva, Pehlina, Sv. Mateja (danas Viškova), Saršona i Rečine, Italiji su pripali Matuji, Jurdani, Brešca, Zvoneća, Rukavac, Brgud, Breza i Klana, dok su Rijeci pripali Zamet, Kantrida do Preluka i dio Rubeši. Kada je Rimskim ugovorima Riječka Država pripojena Italiji 1924., Kraljevini SHS pripali su Zamet, Srdoči, riječki dio Rubeši, Gornja Drenova i dio Pehlina. Od zapadne Kastafšćine, koja je pripala Italiji, uz pripajanje Voloskog i Veprinca, osnovana je općina Matulji. Nakon Drugog svjetskog rata Pariškim je mirovnim ugovorima 1947. dotad talijanski dio Kastafšćine pripao Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj.