Bizantska umjetnost

Bizantska umjetnost, kršć. umjetnost u Bizantskome Carstvu nastala pod utjecajem Bliskog istoka i helenističko-rim. tradicije. U Istri se biz. sastavnica, kao dio kult. nasljeđa, javlja od pol. VI. do pol. VIII.st., a dijeli se na dva razvojna razdoblja: Justinijanovo i poslijejustinijanovsko doba. Umjetnost VI.st., tzv. zlatnoga doba, odn. »bizantske renesanse«, vezuje se ponajprije uz dvije osobe – porečkoga biskupa Eufrazija i ravennskoga nadbiskupa Maksimijana. Eufrazije pol. VI.st. obnavlja katedralni kompleks u Poreču (Eufrazijana) preuredivši juž. crkvu u trobrodnu, troapsidalnu baziliku.

Novi prostori ukrašeni su mramorom, štukaturom, mozaicima i bogatom arhit. skulpturom te opremljeni novim crkv. namještajem. Kvalitetom obrade i raznolikošću tipova ističu se kapiteli u bazilikalnom prostoru i atriju, a posebno mjesto u cjelokupnoj biz. umjetnosti u Istri, zauzimaju mozaici u gl. apsidi. Sadržajna i ikonografska shema mozaikâ, kroz teološki (prikaz Bogorodice, naglašavanje dviju Kristovih naravi prema nauku Kalcedonskoga koncila), liturgijski (prikazom euharistije) i obiteljski (exvoto prikaz malog Eufrazija sa svijećama u ruci) aspekt, pokazuje važnost i ulogu slike u Bizantu. Maksimijan, rodom iz Veštra, pulski đakon postavljen za ravennskoga nadbiskupa 546., postaje predstavnikom carske politike u Istri, uspostavivši jurisdikciju ravennske crkve na tom području, na kojem je imala mnogobrojne posjede. Maksimijan je dao izgraditi i bogato opremiti crkvu sv. Marije Formoze u Puli, a pripisuje mu se i izgradnja samostana sv. Andrije, nepoznate ubikacije. Crkva sv. Marije Formoze monumentalno je zdanje trobrodnoga bazilikalnog tlocrta, s poligonalno završenom središnjom apsidom, s bočnim prostorijama križnoga tlocrta s kupolama, vjerojatno grobnim kapelama. Od bogatog se zdanja očuvala samo južna kapela s ostatcima dekoracije u štukaturi i zidnoga mozaika. U istom je razdoblju izgrađen u Istri veći broj crkava karakterističnih ravennskih obilježja: izbočenost apsida i, često, poligonalno završen zidni plašt središnje apside u kombinaciji s pučkim načinom gradnje (Sv. Nikola, Sv. Mihovil i Sv. Klement u Puli, Sv. Florijan na istoimenom otoku kraj Pule, Sv. Elizej kraj Fažane, Sv. Mauro kraj Galižane, Sv. Agneza kraj sela Anžići u Muntajani, Sv. Marko kraj Poreča, Sv. Petar na Pudarici kraj Poreča i dr.). Te su crkve bile opremljene crkv. namještajem karakterističnim za prethodno, ranokršć. razdoblje. Oltari su bili jednostavne menze na stupićima ili ravennskoga tipa, ploča na stupovima i kamenim sandukom po sredini na kojem se nalazila fenestella (»prozorčić« kroz koji su se vidjele relikvije). Oltarni su prostori ograđeni ogradama, često visokoga tipa, sa stupićima između kojih su postavljene reljefno ukrašene ploče, a iznad oltara postavljaju se ciboriji. Novina je uvođenje ambona, ostatci kojega su pronađeni u Poreču, Puli i na Velom Brijunu. Očuvan je velik broj ulomaka kamene skulpture koja pokazuje obilježja ranobiz. kanona; prostor ukrasa omeđen je okvirom a hijerarhijska ljestvica naglašena središnjim motivom.

Od umjetničke djelatnosti u VI.st. ostala su dva tipa građevina: one u gradovima s naglašenim stranim utjecajima, što su ih gradili strani majstori, s vrlo kvalitetnim skulpturama i proizvodima umj. obrta, te one izvan gradskih sredina, često imitacije stranih uzora, koje su gradili pretežito lokalni majstori; skromnog su umj. dometa i uglavnom nastavljaju tradiciju ranokršć. umjetnosti.

Poslijejustinijanovsko razdoblje, zbog nepovoljnih polit. događanja, kao i u ostalim dijelovima gornjega Jadrana, obilježeno je opadanjem gradit. djelatnosti; obnavljuju se starija zdanja i opremaju crkv. interijeri. Zadržavaju se tradicionalni oblici ranokršćanske umjetnosti i oni preuzeti u VI. st., tako da su mnoge građevine datirane u VI/VII. st. nastale poslije, u drugom valu izgradnje, dolaskom Karolinga. Rijetki primjeri crkv. graditeljstva pokazuju zadržavanje oblika iz ranijih razdoblja – Sv. Lucija u Val Sudigi, Sv. Petar na Velom Brijunu, Sv. Nikola kraj Banjola, Sv. Stjepan na Sansaru kraj Poreča, Sv. Andrija u Betigi, crkva u Valbandonu. Zanimljiva je umj. pojava i onodobna kamena skulptura, koja nastavlja kompozicijsku i ikonografsku shemu Justinijanova doba, no izvedbom, jednostavnošću prikaza, naglašenom plošnosti te kvalitetom materijala umnogome zaostaje za uzorima.

LIT.: B. Marušić, Kasnoantička i bizantska Pula, Pula 1967; A. Terry, The Opus Sectile in the Eufrasius Cathedral at Poreč, Dumbarton Oaks Papers, 1986, 40; F. Juroš-Monfardin, Pitanje likovnog kontinuiteta u Istri na primjeru pluteja iz Valbandona, Starohrvatska spomenička baština, Rađanje prvog kulturnog pejzaža, Zagreb 1996; I. Matejčić, P. Chevalier, Nouvelle interpretation du complexe episcopal »pré-euphrasien« de Poreč, Antiqité Tardive, 1998, 6; M. Vicelja, The Justinianic Sculpture at Pula: Reconsideration, Radovi XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju, II, 1998; P. Chevalier, Les instalations liturgiques des églises d’Istrie du Ve au VIIe siècle, Hortus Artium Medievalium, 1999, 5; H. Maguire, A. Terry, The Wall Mosaics of the Cathedral of Eufrasius in Poreč: a Second Preliminary Report, Hortus Artium Medievalium, 2000, 6.
M. Vicelja