Stočarstvo

Stočarstvo, grana gospodarstva čija primarna djelatnost podrazumijeva uzgoj krupne i sitne stoke, u svrhu proizvodnje hrane (mesa, mlijeka, jaja, meda i dr.) te sirovina (krzno, vuna i dr). Čovjek je tu djelatnost započeo davno, u neolitiku, a vrlo je vjerojatno da se razvila od lova, selekcijom prikladnijih vrsta za uzgoj, udomaćivanjem prvenstveno ovce i koze.

Stočarstvo se po rasnom sastavu dijeli na govedarstvo, svinjogojstvo, peradarstvo, ovčarstvo, kozarstvo i dr., a po načinu i svrsi na dva osnovna tipa: primarno ili samo-opskrbno (stočarstvo prisutno u sjevernoj Africi i jugozapadnoj Aziji gdje plemenske skupine u potrazi za pašnjacima putuju sa stadima ovaca, koza, deva i goveda), te komercijalno-ekstenzivno (stočarstvo koje se razvija na velikim slobodnim pašnjacima u Australiji, Argentini, Meksiku, SAD-u i dr). U povijesti je udomaćeno ukupno 30 vrsta životinja, a značenje pojedinih vrsta znatno se promijenilo. Konj je npr. bio važan u obradi zemlje, prijevozu i ratu, a danas ga se manjim dijelom koristi u prehrani i rekreaciji; na razini Hrvatske je 1955. bilo 353 tisuća grla, 2006. ih je ostalo tek 9 tisuća.

U Istri je glavnu ulogu u polju imalo istarsko govedo (boškarin, koji je u posljednje vrijeme zaštićen. Spominje se u književnosti (V. Nazor) i glazbi. Ovca je bila temelj ruralnoga gospodarstva na Ćićariji (Ćići). Njenu kožu bi ustrojili za mijeh (mih), sviranje, držanje vina. Ovčje mlijeko bi poslužilo za izradu sira, skute i maslaca. Sporedno zanimanje Ćića bilo je govedarstvo i konjarstvo. Magarac je također istarska domaća životinja, a korišten je za rad i prijevoz tereta. Za prijevoz robe radije su koristili izdržljiviju i manje osjetljivu mazgu nego konja. Koza, simbol Istre i Istarske županije, također je neizostavna vrsta istarske stočarske dimenzije (mlijeko, sir, meso, krzno). Glavna je tema jedne Balotine pjesme.

 

U.