Biskupija

Biskupija (dijeceza, lat. dioecesis), crkv. upravno područje Katoličke crkve. Ima točno određene granice, a podijeljena je na dekanate i župe. Na čelu joj je biskup (ordinarij, koji obnaša redovitu crkv. vlast), a kao savjetodavno tijelo u pastoralnoj, upravnoj, gospodarskoj i sudskoj vlasti pomaže mu biskupska kurija (generalni vikar, kancelar i ekonom, konzultori, svećeničko vijeće) te dijecezanska vijeća. Biskupije su nastale kao organizacije prvih kršćana u pretkonstantinsko doba, a nakon Milanskog edikta 313. počele su i javno djelovati.

Biskup je bio na čelu kršć. zajednica u većim gradovima, s ovlasti na upravnom području grada, te su granice biskupija prvotno bile istovjetne s gradskim područjem. – U Istri je najstarija Porečka biskupija, koja je postojala u III. st., kada je njezin vjerojatno prvi biskup sv. Mauro pretrpio mučeništvo. Njezin je sljedeći poznati biskup bio tek Eufrazije, graditelj porečkoga biskupskoga sklopa. Vjerojatno je gotovo istodobna i Pulska biskupija, premda je njezin prvi biskup Antonije u vrelima poznat tek iz VI. st. Obje su do XIII. st. bile sufraganske Akvilejskoj metropoliji (Akvilejski patrijarhat), potom Mletačkoj metropoliji, a granice im nisu bile usklađene s polit. granicama Pazinske knežije i dijela Istre pod mlet. vlašću. To je stanje uređeno tek neposredno prije propasti Mletačke Republike, te su obje biskupije došle pod austr. vlast kada su (1828., odn. 1830) spojene u Porečku i Pulsku biskupiju. Pićanska biskupija ustanovljena je oko V–VI. st., a prema predaji, prvi je biskup bio sv. Nicefor na poč. VI. st. Područje joj je nastalo od rubnoga dijela Tršćanske biskupije u ranom sr. vijeku, kada su utemeljene i Koparska biskupija i Novigradska biskupija. U sr. vijeku postala je pastoralnim područjem Pazinske knežije, ali je uvijek bila nerazvijena zbog loših gosp. uvjeta. Ipak, u njoj su kao biskupi stolovali i neki važni intelektualci. Ukinuta je 1788. u sklopu reforme biskupija na sjev. jadranskom području i pripojena je Tršćanskoj biskupiji 1791. Slično je potom i Novigradska biskupija 1828., odn. 1831. pripojena Tršćanskoj biskupiji. Drži se da je u VI–VIII. st. na području Rovinja postojala Cissanska biskupija, prijeporna zbog nesigurnih izvornih podataka i neriješena pitanja smještaja njezina sjedišta. Koparska biskupija spominje se prvi put 599., ali prve vijesti o njoj potječu iz sred. VIII. St., nakon čega je postala dijelom Tršćanske biskupije. Obnovljena 1185., postojala je do reforme 1830., kada je opet pridružena Tršćanskoj biskupiji. U sadašnjem obliku nastala je 1977., kada su nakon Osimskih sporazuma crkv. Granice usklađene s političkima. Obuhvaća u Istri dva dekanata (Dekani i Kopar) te dijelove još dvaju (Ilirska Bistrica i Kras). Porečka i Pulska biskupija sufragan je Riječke nadbiskupije, a Koparska Ljubljanske biskupije. Sjeveroist. Istra (područje Primorsko-goranske županije) i manji dio sjev. Ćićarije (Vodice i Dane) pripadaju Riječkoj nadbiskupiji.

LIT.: M. Bartolić i I. Grah (priređivači), Crkva u Istri, osobe, mjesta i drugi podaci Porečke i Pulske biskupije, Pazin 1999; I. Grah, Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589–1780), Croatica Christiana periodica, 1980, 6; E. Orbanić, Katedra svetog Nicefora, Povijesna skica Pićanske biskupije, Pazin 2002; M. Suić, Cissa Pullaria – Baphium Cissense – Episcopus Cessensis, Arheološki radovi i rasprave, JAZU, 1987, 10; D. Krmac (urednik), Prispevki z mednarodne znanstvene konference: 1400 letnica koprske škofije in omembe Slovanov v Istri, Acta Histriae, 2001, 9.
R. Matijašić