Austrijsko Carstvo

Austrijsko Carstvo, jedan od naziva posjeda pod vlašću Habsburgovaca. Nakon borbe na Moravskom polju (1278) u doba grofa Rudolfa I. ojačala se Habsburška dinastija u Austriji, a odbačena je prijetnja da Austrija bude jedna od država češke krune. Isprave s početka XIV. st. prenose naziv Dominium Austriae, a sredinom spomenutog stoljeća rabi se izraz Domus Austriae.

Nakon krunidbe Fridrika III. za cara Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda (1452) zemlje u posjedu Habsburgovaca počinju se nazivati carstvom. Pripojivši nove zemlje Maksimilijan I. (1493-1519) je Carstvo proširio na Istok (Ugarsku, Češku) i Zapad (Flandriju). Političkim ženidbama nastojao je učvrstiti političke saveze na različitim razinama (Apeninski i Pirenejski poluotok i dr). Dinastija je doživjela najveću teritorijalnu ekspanziju za vrijeme njegova unuka Karla V. (1519-56) koji je naslijedio i španjolsku krunu. Tijekom XVI. i XVII. st. razni su ratovi i nestabilnosti zaljuljali Carstvo, koje je potkraj Tridesetogodišnjega rata (1618-48) izgubilo dominaciju nad njemačkim područjem, a u drugoj polovici stoljeća Osmanlije su zauzeli Ugarsku (1664) te izveli opsadu Beča (1683). Početkom XVIII. st., jačim povezivanjem pokrajina pod Habsburgovcima, počelo se težiti uvođenju imena Austrija (ili austrijske zemlje), te se u službenim ispravama počinju pojavljivati nazivi Austrijsko Carstvo i Austrijska Monarhija. Austrija se u XVIII. st. umiješala u ratove za španjolsko (1701-14), poljsko (1733-38) i austrijsko (1740-48) naslijeđe i uspostavila kontrolu nad Nizozemskom (Belgijom i Luksemburgom), Napuljem, Sardinijom i Milanom, te nad Parmom, Piacenzom i Toskanom. Drugu polovicu XVIII. st obilježile su administrativne i gospodarske, te društvene i vjerske reforme Marije Terezije (1740-80) i njezina sina Josipa II. (1780-90) koje su Austriju pretvorile u modernu državu. Nju je u svim segmentima dodatno učvrstio Leopold II. (1790-92), brat Josipa II. Početkom XIX. st. car Franjo II. je postao austrijski i ugarski car (1804), odreknuvši se krune i ukinuvši Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti (1806). Nakon poraza Napoleonove Francuske stvorila se Sveta alijansa i održan je Bečki kongres (1814-15) na kojemu je Austrijsko Carstvo, predvođeno knezom C. W. L. Metternichom, vodilo pregovore za utvrđivanje novih granica na političkoj karti Europe. Carstvu su vraćeni Tirol i Vorarlberg te dijelovi Gornje Austrije, zatim Salzburg, Ilirske pokrajine i Tarnopolski okrug, Lombardija i Venecija, Toskana i Modena, te Parma i Piacenza. Tijekom XIX. st., međutim, shrvano neumornim zahtjevima liberalnih skupina i traženjem neovisnosti nenjemačkih naroda počelo je progresivno propadati. Pobune koje su revolucionarne 1848. izbile na gotovo svim krajevima Carstva (Beču, Lombardsko-Venetskom Kraljevstvu, Ugarskoj) ubrzale su proces. Ubrzo je Austrija doživjela poraz od francusko-pijemontske vojske (1859) te izgubila Lombardiju; poražena je od Prusa (1866) i izbačena iz Germanske konfederacije, a naposljetku je i mletačko područje morala prepustiti Kraljevini Italiji. Austrijsko-mađarskom nagodbom (1867) došlo je do priznavanja ugarske samostalnosti i dualističkog rješenja, odnosno podjele Monarhije na dva dijela: zapadni dio pod austrijskom upravom (Cisleithanien) te istočni dio pod ugarskom upravom (Transleithanien). Preustrojena država dobila je naziv Austro-Ugarsko Carstvo ili Austro-Ugarska Monarhija.

 

LIT.: E. Zöllner, T. Schüssel, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

U.