Matetić Ronjgov, Ivan

Matetić Ronjgov, Ivan, melograf i skladatelj (Ronjgi kraj Kastva, 10.IV.1880 – Lovran, 27.VI.1960). Nakon završene učiteljske škole u Kopru, gdje se školovao u klasi A. Dekleve i J. Sokola, od 1899. službovao je kao učitelj u školama sr. Istre: u Žminju, Barbanu, Kanfanaru, Sv. Petru u Šumi, Gologorici i Pićnu te 1912–19. u Opatiji. Nakon tal. okupacije Istre odlazi u Zagreb, gdje je na Muzičkoj akademiji u klasi Franje Dugana učio kompoziciju i diplomirao 1922. God. 1921–25. bio je nastavnik glazbe u gimnaziji u Sušaku, gdje je osnovao prvu privatnu glazb. školu. Do umirovljenja 1938. bio je tajnik Muzičke akademije u Zagrebu; 1938–45. živio u Beogradu.

Nakon rata vratio se u Zagreb i predavao folklor na Muzičkoj akademiji 1945–47. Od 1947. živio je u Rijeci, kraće vrijeme kao honorarni nastavnik u školi koja danas nosi njegovo ime, a nakon toga se potpuno posvetio skladateljskom radu i skupljanju nar. pjesama. Posebnosti istar. folklora privlačile su još od malena njegovu pozornost. Godinama je pokušavao riješiti problem bilježenja i harmoniziranja osebujnih nar. napjeva s malom tercom, sniženim šestim stupnjem i frigijskim završnim tonom – obilježjima koja se ne daju uklopiti u obrise tradicionalnoga dura i mola i zabilježiti standardnim notnim pismom, jer izmiču temperiranoj ugodbi eur. glazbe. Nadovezavši se na prethodne pokušaje M. Brajše Rašana oko zapisivanja i harmoniziranja istar. melodija, on je u svojim raspravama riješio problematiku njihove latentne harmonije, a u svojim kompozicijama dao je primjer kako istar. glazba može biti temelj umj. glazbenog stvaralaštva. Stvorio je teoretski sustav koji se temelji na melodijskim i harmonijskim elementima tonskoga niza, a koji je nazvao istar. ljestvicom. Rezultate svojih dvadesetpetogodišnjih proučavanja nar. glazbe Istre, Hrvatskoga primorja i sjeverojadranskih otoka objavio je u raspravama O istarskoj ljestvici (1925), O bilježenju istarskih starinskih popjevki (1925) i Još o bilježenju istarskih popijevki (1926), te u predgovoru Čakavsko-primorske pjevanke (1939). Njegovom je upornošću u nastojanjima da se održi nar. pjesma »na tanko i debelo«, da sopele i mih ponovno zažive i tamo gdje su polako počeli nestajati, očuvano mnogo nar. napjeva. Marljivo je zapisivao istar. i sjeverno-primorske napjeve te ih je podosta objavio u zbirci Čakavsko-primorska pjevanka (1939). Također je nastojao da ta nar. glazba zaživi u skladateljskim ostvarenjima. Pronicanjem u temeljna obilježja glazbe svojega kraja otvorio je ponajprije sebi, a zatim i dr. skladateljima velike mogućnosti korištenja elemenata istar. folklora. Vlastitim je primjerom pokazao da ta glazba može biti temelj umj. stvaralaštva. U svome se nevelikom opusu gotovo u potpunosti ograničio na vokalnu glazbu. Prva veća skladba, potresna tužaljka Ćaće moj (1933), namijenjena dječjem zboru i solistima, inspirirana je bila teškom rudarskom nesrećom u kojoj je mnogo djece ostalo bez roditelja. Stihovi Mate Balote »one svire već miljare lit« nadahnule su nastanak himne sopelama, skladbe Roženice (1935). Za mještoviti zbor napisao je: Malo mantinjade v Rike na Palade (1951), Mantinjada domaćemu kraju (1954), Naš kanat je lip (1956), Na mamin grobak (1959). Uz mnogobrojna zborska djela skladao je i dvopjeve i solo pjesme te nekoliko glasovirskih skladbi.

LIT.: Ivan Matetić Ronjgov (zbornik), 1, Rijeka 1983; ibid., 6, Viškovo i Ronjgi 2002.

L. Duraković, Istarska enciklopedija