Matetić Ronjgov, Ivan, melograf i skladatelj (Ronjgi na Kastafšćini, 10.IV.1880. – Lovran, 27.VI.1960.).

Nakon završene učiteljske škole u Kopru, gdje se školovao u klasi A. Dekleve i J. Sokola, od 1899. službovao je kao učitelj u školama središnje Istre: u Žminju, Barbanu, Kanfanaru, Sv. Petru u Šumi, Gologorici i Pićnu te 1912.–19. u Opatiji. Nakon talijanske okupacije Istre odlazi u Zagreb, gdje je na Muzičkoj akademiji u klasi Franje Dugana učio kompoziciju i diplomirao 1922. Godine 1921.–25. bio je nastavnik glazbe u gimnaziji u Sušaku, gdje je osnovao prvu privatnu glazbenu školu. Do umirovljenja 1938. bio je tajnik Muzičke akademije u Zagrebu; 1938.–45. živio u Beogradu. Nakon rata vratio se u Zagreb i predavao folklor na Muzičkoj akademiji 1945.–47. Od 1947. živio je u Rijeci, kraće vrijeme kao honorarni nastavnik u školi koja danas nosi njegovo ime, a nakon toga se potpuno posvetio skladateljskom radu i skupljanju narodnih pjesama.

Posebnosti istarskog folklora privlačile su još od malena njegovu pozornost. Godinama je pokušavao riješiti problem bilježenja i harmoniziranja osebujnih narodnih napjeva s malom tercom, sniženim šestim stupnjem i frigijskim završnim tonom – obilježjima koja se ne daju uklopiti u obrise tradicionalnoga dura i mola i zabilježiti standardnim notnim pismom, jer izmiču temperiranoj ugodbi europske glazbe. Nadovezavši se na prethodne pokušaje Matka Brajše Rašana oko zapisivanja i harmoniziranja istarskih melodija, on je u svojim raspravama riješio problematiku njihove latentne harmonije, a u svojim kompozicijama dao je primjer kako istarska glazba može biti temelj umjetničkog glazbenog stvaralaštva. Stvorio je teoretski sustav koji se temelji na melodijskim i harmonijskim elementima tonskoga niza, a koji je nazvao istarskom ljestvicom. Rezultate svojih dvadesetpetogodišnjih proučavanja narodne glazbe Istre, Hrvatskoga primorja i sjeverojadranskih otoka objavio je u raspravama O istarskoj ljestvici (1925.), O bilježenju istarskih starinskih popjevki (1925.) i Još o bilježenju istarskih popijevki (1926.), te u predgovoru Čakavsko-primorske pjevanke (1939.).

Njegovom je upornošću u nastojanjima da se održi narodna pjesma „na tanko i debelo“, da sopele i mih ponovno zažive i tamo gdje su polako počeli nestajati, očuvano mnogo narodnih napjeva. Marljivo je zapisivao istarske i sjevernoprimorske napjeve te ih je podosta objavio u zbirci Čakavsko-primorska pjevanka (1939.). Također je nastojao da ta narodna glazba zaživi u skladateljskim ostvarenjima. Pronicanjem u temeljna obilježja glazbe svojega kraja otvorio je ponajprije sebi, a zatim i drugim skladateljima velike mogućnosti korištenja elemenata istarskog folklora. Vlastitim je primjerom pokazao da ta glazba može biti temelj umjetničkog stvaralaštva.

U svome se nevelikom opusu gotovo u potpunosti ograničio na vokalnu glazbu. Prva veća skladba, potresna tužaljka Ćaće moj (1933.), namijenjena dječjem zboru i solistima, inspirirana je bila teškom rudarskom nesrećom u kojoj je mnogo djece ostalo bez roditelja. Stihovi Mate Balote „one svire već miljare lit“ nadahnule su nastanak himne sopelama, skladbe Roženice (1935.). Za mještoviti zbor napisao je: Malo mantinjade v Rike na Palade (1951.), Mantinjada domaćemu kraju (1954.), Naš kanat je lip (1956.), Na mamin grobak (1959.). Uz mnogobrojna zborska djela skladao je i dvopjeve i solo pjesme te nekoliko glasovirskih skladbi.