Gmuend i prisilno iseljavanje stanovnika južne Istre (1915.)

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) Istra nije bila čitavo vrijeme ugrožena niti se nalazila u velikoj ratnoj opasnosti. Naravno imala je vojnih stradalnika i neposrednih žrtava zračnih napada, no najveće žrtve brojale su se među civilnom stanovništvu, napose u logorima Češke, Mađarske, Moravske i Austrije. Naime, u samo tjedan dana južnu Istru moralo je napustiti 60.000 ljudi i to po naredbi Carskog i kraljevskog ratnog lučkog zapovjedništva grada Pule u svibnju 1915. Od svih tih logora, Gmünd je preživjelim prognanicima postao istoznačnica za smrt.

U svibnju 1915. godine Zapovjedništvo pomorske utvrde Pula izdalo je javni proglas u kojemu je objavljena naredba o evakuaciji stanovništva. Ta se odredba odnosila na stanovnike Pule, te na sve one južno od crte Barbariga-Vodnjan-Valtura, i s područja sjeverno od te crte (Rovinj, Bale, Kanfanar, Barban, Krnica). Crkvena su zvona 15.V.1915. u selima Puljštine najavila evakuaciju, a samo dva dana kasnije izrečena je naredba o evakuaciji stanovnika Pule i okolice. U noći sa 17. na 18. svibnja stanovnici su dobili upute evakuacije. U Puli i okolici su mogli ostati samo državni činovnici i namještenici, te radnici Arsenala i Vodovoda. Svi drugi morali su otići te je za njih napravljen plan koji je podrazumijevao da od 18. svibnja nadalje s pulskog željezničkog kolodvora treba biti evakuirano 8.000 ljudi dnevno. Među njima na sjever su otputovali - tada srednjoškolci, kasnije prosvjetni djelatnici - Mijo Mirković i Mate Demarin.

Ispred hotela Riviere podignut je privremeni kamp, koji je ograđen bodljikavom žicom i kojega su čuvali stražari. Ti su ljudi dobili status ratnih bjegunaca (Kriegsflüchtlinge), dok su u hrvatskom tisku najčešće spominjani kao evakuirci. Bili su prevoženi teretnim vlakovima koji su činili kompoziciju od 35 vagona. Put kojim su išli vodio je kroz Divaču-Ljubljanu-Ptuj-Maribor, te su stizali u logor Wagnu nedaleko Leibnitza. Ovdje su bili podijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti (Talijani i Slovinci) i raspoređeni prema ostalim logorima u Monarhiji.

Jedan od tih logora bio je i Gmünd, slovio je kao najveći austro-ugarski Barackenlager. Smješten na austrijsko-češkoj granici, ime je dobio po istoimenom gradiću Gmünd, pored kojega je iskrčena šuma da bi se podigao logor. Izgrađen 1914. kao i svi prognanički logori, i Gmünd je bio povezan željeznicom, te su evakuirci dolazili gotovo pred sam ulaz logora. Površina logora iznosila je 54.000 četvornih metara na kojoj su se nalazile 144 barake od kojih 126 je bilo namijenjeno spavanju a 18 za nadzor evakuiranih ljudi, za dezinfekciju, bolnicu, ljekarnu, kuhinju i kantinu. Barake su bile duge 40, a široke 10-12 metara. Unutar logora protezale su se široke ulice (od kojih su tri glavne bile asfaltirane), poljske kuhinje, spremišta za hranu, vodovod, električna centrala, crkva, škola, bolnica, kazalište, a bila je otvorena i pošta, telefon i telegraf. Činilo se kao dobro mjesto za privremeni boravak. Istina je pak bila drugačija, naime logor je bio ograđen bodljikavom žicom i pod stalnim nadzorom vojnika, te ga nitko nije smio napustiti bez pisane potvrde. S vremenom se pokazalo da su uvjeti života bili uistinu loši. Hrana je bila oskudna, a obroci su spravljani od stočne repe, kupusa i krumpira. Slično je bilo i sa higijenskim uvjetima koji su bili minimalni, logor nije imao kanalizaciju do 1916., a otvoreni kanali koji su kopani između baraka u kojima su se taložile fekalije bile su idealni za širenje zaraznih bolesti. Tako i ne čudi kako je stopa smrtnosti bila jako velika, i to od sredine listopada 1915. do početka siječnja 1916. broj umrlih je iznosio od 30 - 60 ljudi dnevno, ponekad i 90, a među umrlima je bio jako veliki broj male djece. Među najraširenijim bolestima u logoru ubrajaju se tifus, skorbut, rubeola, difterija, tuberkuloza, šarlah i kolera. Potajno se govorilo kako kad dijete završi u bolnici sigurno neće živo izaći iz nje, tako da su majke pokušavale sakriti svoju djecu i brinuti se za njih same. U studenom 1915. Jakov Cecinović izvijestio je narodnoga zastupnika Vjekoslava Spinčića o strahotama i nepovoljnim uvjetima života u Gmündu. Svoje nezadovoljstvo nisu krili brojni Hrvati smješteni u logoru, sve su češće izazivali nerede, pasivan otpor i bojkot, no pomaka na bolje nije bilo.

Tek u prosincu 1917. unatoč stalnoj cenzuri uredništvo Hrvatskog lista izvijestilo je o teškim životnim uvjetima koji su bili svakodnevica Gmünda, te je izravno optužilo Upravu za smrt 5.000 evakuiraca. Prema izvorima koji govore o brojki od preko 15.000 istarskih evakuiraca koji su bili smješteni u Gmündu, njih 5.000 je izgubilo živote. Iako svi ti ljudi nisu odvedeni s namjerom da bi bili uklonjeni, teški životni uvjeti te sam odnos prema njima pokazao je da je taj logor uistinu bio logor smrti.

U austrijskom gradiću Gmünd 18.V.2014. podignuta je i svečano otkrivena spomen ploča s istarskim grbom koja obilježava sjećanje na 60.000 Istrana koji su svoj dom prisilno napustili u svibnju 1915. godine.

 

LIT.: B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. II, Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Pazin, 1973.; M. Balota, Puna je Pula, Amforapress, Pula, 2005.; A. Bader, Zaboravljeni egzodus 1915.-1918., 2. prošireno izdanje, Općina Ližnjan, 2011.; D. Mandić, Istra u vihoru velikog rata, Biblioteka trag vremena, Pula, 2013.

A. Čičak, A. Galant

 

* Rad je nastao u sklopu natječaja za najbolju natuknicu na temu Prvi svjetski rat u Istri