Serlio, Sebastiano (Sabastiano), talijanski arhitekt i teoretičar (Bologna, 6.IX.1475.? - Fontainebleau [Pariz], 1554.?).

Otac mu je bio bolonjski krznar (ili slikar?) Bartolomeo di Antonio, a datumi Sebastianovog rođenja i smrti su prijeporni.

Poznato je da je u Rimu kod Baldassarea Peruzzija radio kao slikar do habsburške pljačke grada 1527. Tada se iselio u Veneciju gdje je ostao do ranih 1540-ih. Bio je u službi Mletačke Republike za koju je izradio nacrte rimskih građevina u Istri i Dalmaciji. Najznačajniji korak njegove karijere bio je poziv francuskoga kralja za izgradnju i ukrašavanje dvorca Fontainebleau.

Pulu je posjetio 1536. Premda manje detaljni od Palladiovih, njegovi su nacrti i opisi pulskih spomenika, objavljeni pod naslovom Tutte l'opere d'architettura et prospetiva di Sebastiano Serlio Bolognese, jako vrijedni. Njegovo djelo, osim što predstavlja najstarije prikaze antičkih spomenika Pule, uvelike je utjecalo na generacije arhitekata i arheologa. Knjiga je prevedena na nekoliko jezika te je doživjela veliki broj izdanja (venecijansko, flamansko, francusko, londonsko), a Pula i njezino antičko graditeljstvo time su popularizirani širom Europi.

U još jednom Serliovom djelu, Il terzo libro di Sebastiano Serlio Bolognese, nel qval si figvrano, e descrivono el antiqvita di Roma, e le altre che sono in Italia, e fuori de Italia (Venezia 1540.) osim starina u Rimu i Italiji, nalazimo ilustracije i opise pulskih spomenika.

Autor naziva Pulu dalmatinskim gradom na moru i bilježi da u njoj postoji veći dio antičkog kazališta, gdje se domišljati arhitekt naslonio na brdo dobivši podlogu za jedan dio sjedišta. U prizemlju je osmislio parter i pozornicu (orkestar i scenu) te ostale dijelove koje takva građevina mora imati. Osim stupova, cijelo je kazalište, u unutarnjoj i na vanjskoj strani, rezultat korištenja korintskoga graditeljskog stila. Nevješta i kruta gravira prikazuje jedan dio spomenutog kazališta s lukovima u prizemlju. Na njoj vidimo profil vijenca, tlocrt kazališta sa sjedećim dijelom, orkestrom, proscenijem, scenom i portikom. U opisu kazališta Serlio naglašava da je ono bilo bogato ukrasima. Ograničio se na davanje mjera samo pojedinih vanjskih dijelova budući da je unutrašnjost građevine vrlo oštećena.

Sljedeća gravira pokazuje detalje velikog kazališta koje je definitivno nestalo 1631. kad je inženjer Antoine De Ville iskoristio posljednje kamene blokove kazališta za fortifikaciju mletačke utvrde. Serliov opis jedini je sačuvani dokument o ovom zdanju. Crtež pokazuje vanjski zid koji je u prizemlju pun i ima manje prozore, dok na dvama gornjim katovima ima velike prozore na lukove i korintske stupove.

Slijede opis i tlocrt amfiteatra (Arene) koji se ističe po stupnju očuvanosti. Autor opisuje i tlocrt Slavoluka Sergijevaca s pročeljem, detaljima baza, kapitela, vijenca. Naziva ga trijumfalnim lukom u korintskom stilu, napominje da je bogat figuralnim i biljnim ukrasima toliko da za dodatne dekoracije ne bi bilo mjesta.

Serliova treća i četvrta knjiga, koje sadrže katalog vrata i slavoluka, jako su prikladne za venecijanske stolare i obrtnike, koji ih koriste kao priručnike. Bolonjski je arhitekt pridonio proširenju visokorenesansnih i manirističkih oblika s odlučnim crtama baroka u Veneciji i njezinim posjedima. Njegovi crteži bili su uzorom i graditeljima oltara u Istri, gdje su prisutne tri tipologije oltara nastale slijedeći Serliove norme - oltar sv. Šimuna u crkvi sv. Magdalene u Mutvoranu, oltar sv. Grgura u crkvi sv. Silvestra u Draguću, glavni oltar iz crkve sv. Foške u Peroju i dr.

Slike