Martini, Lucifero, novinar, urednik i književnik (Firenca, 25.III.1916. – Rijeka, 10.V.2001.).

Mladost je proveo u Puli i Gorici, a u Trstu je studirao ekonomiju. Prve književne radove objavio je 1933. pod pseudonimom Lauro Chiari. U II. svjetskom ratu kao talijanski vojnik našao se u rujnu 1943. na Kefaloniji, a potom se priključio narodnooslobodilačkom pokretu (NOP), gdje je sudjelovao u stvaranju partizanskog tiska.

Bio je urednikom lista La Voce del Popolo, od njegova osnutka, te Il Nostro Giornale. Poslije je postao odgovornim urednikom kulturne rubrike u La voce te glavnim urednikom Panorame. Također je, s Erosom Sequijem i Sergiom Turconijem, više godina bio urednikom časopisa La Battana.

Poznat kao pjesnik i pripovjedač. Njegove pjesme (Il segno del mare, 1970., Nuvole in cielo, 1975., L’erba non è ancora verde, 1977., Somiglianze, 1982.), pripovijetke (La lunga strada, 1985.) i romani (Erba di casa, 1964., Il muro della memoria, 1976., Giorni di dolore, Il ritorno, 1978., La scelta, 1987., La nuova casa, 1989.) kreću se u rasponu od mlakog intimizma do živog zanimanja za društvo i politiku. Također je pisao drame i radiodrame (L’uomo nel parco, 1983., Il mulino di Pola, 1947., Il telefono i L’anello, 1978.), romane i pripovijetke za djecu (Le avventure di capitan Parapatan, 1964.), književne, likovne i filmske kritike i eseje te povijesne studije (Parlano i protagonisti, 1976.).

Slike