Žiža, Stjepan, učitelj, narodni preporoditelj i skupljač narodnoga blaga (Kosinožići kraj Nove Vasi Porečke, 29.VIII.1851. - Lindar, 8.XI.1913.).

Talijansku je učiteljsku školu pohađao u Trstu, a ispit zrelosti položio 1876. u Kopru.

Bio je prvim Hrvatom učiteljem u Istri sa završenom četverogodišnjom učiteljskom školom. Radio je najprije u jednorazrednoj pučkoj školi u Rovinjskome Selu, u kojoj je uveo nastavu na hrvatskom jeziku, a zbog nekoliko talijanskih obitelji koje su živjele u mjestu zadržao je talijanski kao predmetni jezik. Držao je da hrvatski nacionalni pokret u Istri može uspjeti samo ako pomogne gospodarskomu i prosvjetnomu uzdizanju sela. Uz pomoć Ferijalnoga akademskoga društva iz Pazina u Rovinjskome je Selu osnovao Narodnu čitaonicu (1898.), u kojoj se promicao hrvatski tisak, te se u okviru te djelatnosti ubrzo otvorila i knjižnica.

Istraživao je narodne običaje, poslovice i pjesme te je prikupio veliku zbirku istarskih narodnih pjesama (13 rukopisnih svezaka), koje je dio objavljen u Istarskim narodnim pjesmama (1924.), a poslovice, zagonetke i običaje objavljivao je djelomično u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena.

Godine 1900. vlasti su ga premjestile na otok Susak i time otežale njegovo djelovanje u duhu hrvatskoga nacionalnog pokreta. Na Susku je učiteljevao do umirovljenja 1905., nakon čega se preselio u Lindar. Potom je radio u privatnoj pučkoj školi u Fabcima na Poreštini. Dopisivao se s Antunom Radićem (po uputama kojega je zapisivao narodno blago), kulturnim djelatnicima iz Istre i inozemstva te je surađivao s prvacima Hrvatske narodne stranke (Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić i dr.). Veći dio njegova neobjavljena gradiva čuva se u Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Njegovo ime nosi kulturno-umjetničko društvo iz Rovinjskoga Sela.