Krizmanić, Attilio, arhitekt, urbanist, konzervator (Pula, 26.VIII.1935. – Pula, 29.IV.2022.).

U rodnom gradu završio je 1955. talijansku gimnaziju te se upisao na Arhitektonski fakultet u Zagrebu, gdje je 1963. diplomirao u klasi prof. Mladena Kauzlarića. U Splitu je 1975. polaznik prve generacije poslijediplomskog studija Graditeljsko nasljeđe, a magistrirao je 1984. na zagrebačkoj Arhitekturi na temu Komunalne palače u Puli. Na tom je fakultetu 1991. izabran u zvanje asistenta, a tu je i doktorirao 1998. tezom Samostan i crkva sv. Franje Pula.

Po stjecanju diplome arhitekta vraća se 1963. u Pulu i zapošljava u brodogradilištu Uljanik, najprije kao konstruktor potom je rukovoditelj odjela opreme nastambi brodova u konstrukcijsko-tehnološkom uredu. Između ostalog, sudjelovao je u projektiranju interijera brodova Dalmacija i Berge Istra.

Godine 1970. prelazi u Zavod za urbanizam i komunalne poslove općine Pula kao stručni suradnik za urbanizam, potom je savjetnik i naposljetku šef Odjela za urbanizam. U tom razdoblju radi na provođenju, praćenju i izradi prostorno-planske dokumentacije (urbanistički planovi Premanture, 1972., i pulskog Vidikovca, 1973.; priprema integralnog plana uređenja pulske starogradske jezgre 1974.).

Od 1975. do 1986. radi u novoosnovanom Zavodu za urbanizam i stambeno-komunalne poslove općine Pula, aktivno sudjelujući u njegovom ustroju. Tijekom cijelog tog razdoblja na čelu je sektora za urbanizam, prostorno uređenje i graditeljsko nasljeđe. Na njegovu se inicijativu po prvi put osniva služba za graditeljsko nasljeđe, a 1976. i poseban odjel sa zadaćom sustavne obrade, izrade i prikupljanja dokumentacije za graditeljsko nasljeđe pulske općine. Nastavljajući proučavanje izvornog stanja pulskog amfiteatra (Arene) 1976. sastavlja metodološki pristup integralne studije, a 1977.-79. vodi izradu terestričko-fotogrametrijskog i geodetskog snimka Arene te istraživanje i revalorizaciju njegovih povijesnih vrijednosti. Obnovom i revitalizacijom Arene bavio se bezmalo četvrt stoljeća.

Graditeljskim se nasljeđem bavi i 1986.-90. kao ravnatelj pulskog općinskog Zavoda za prostorno planiranje i pripremu zemljišta. Iz toga se razdoblja može izdvojiti završetak obnove pulske Komunalne palače (1989.), druga faza obnove cirkularnog hodnika Arene (1986.), dovršetak integralnog i prostornog plana uređenja Stari grad – Pula, sudjelovanje u izradi, potom i realizaciji studije o pulskoj mletačkoj utvrdi Kaštel. O pulskom amfiteatru izlaže na znanstvenom skupu „Tri arene – Pula, Verona, Rim“ u Puli 1987. te sljedeće godine na VIII. konferenciji jadranskih gradova u Pesaru.

Od 1990. do 1998. vodi Odjel za graditeljsko nasljeđe u pulskoj upravi za urbanizam i prostorno uređenje. U tom razdoblju izrađuje veći broj studija pojedinih slojevitih građevina na području Pule i povijesnih jezgri gradova južne Istre (Fažana, Rakalj, Mutvoran, Medulin) te povijesne jezgre Pazina, suradnik je u izradi konzervatorske podloge povijesne jezgre Vrbnika na Krku (1998.). Inicira fotogrametrijska snimanja povijesnih jezgri Savičente (Svetvinčenta), Vodnjana, Barbana, Mutvorana i Pule. Predlaže obnovu povijesnih grbova Pule, Savičente i Barbana. Sudjeluje 1993. na I. kolokviju međunarodnog simpozija Mare Venetium – Mare Illyricum u Veneciji.

Od 1990. do umirovljenja 2003. bio je voditelj Odjela za graditeljsko nasljeđe grada Pule. Sudjelovao je u obnovi uličnog nazivlja Pule (1992.-94.) te priredio njezin stradarij (Stradarij grada Pule - Stradario della città di Pola - Pulsko ulično nazivlje: civilizacijski slojevi, tragovi identiteta, Pula 2008.) u kojem je i autor većine tekstova i u kojem je kreativno povezao urbanističke spoznaje s toponomastikom, poviješću i kulturnom potkom grada.

Kao znanstveni istraživač sudjelovao je još 1991. u projektu „Graditeljsko nasljeđe jadranskih gradova i naselja“ koji su zajednički provodili zagrebački Arhitektonski fakultet i Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe Sveučilišta u Splitu, a njegov je naglasak bio na proučavanju pulskog amfiteatra.

Autor je niza znanstvenih i publicističkih radova. Njegovo dugogodišnje istraživanje i obnova pulske Komunalne palače, kao jednog od najznačajnijih gradskih arhitektonskih spomenika, objedinjeni su u monografiji Komunalna palača - Pula. Razvitak gradskog središta kroz dvadeset jedno stoljeće (Pula 1988.). Objavio je i knjige Pulska kruna. Pomorska utvrda Pula, I. i II. (Pula 2009.), Il complesso francescescano di Pola. Genesi e sviluppo architettonico dal XIII al XX secolo (Rovigno 2021.). Znanstvene, stručne i znanstveno-popularne tekstove objavljivao je u nizu časopisa i dnevnih tiskovina (Prilozi o zavičaju, 1980.; Čovjek i prostor, 1986.; Glas Istre, 1984.; Oris, 2000.; Hortus artium medievalium, 2001.; Atti del Centro ricerche di storiche [CRS] Rovigno, 2003.; Histria antiqua, 2003.) i zbornicima (Zbornik Tomislava Marasovića, Split 2002; Pula 3000 Pola, Pula 2004.) te radove iz heraldike u Atti CRS (1998.-99.). Autor je više natuknica u Istarskoj enciklopediji (2005.).

Bio je jedan od osnivača Društva arhitekata Istre – Società architetti dellʼIstria (1998.) te njegov predsjednik, kasnije član suda časti.

Za sveukupni radni, znanstveni i kreativni doprinos dobio je, neposredno pred smrt, Nagradu grada Pule (2022.).

Slike