Maroević, Egon

Maroević, Egon, kirurg (Pula, 12. VII. 1913 - Osijek, 9. VI. 1980). Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, a Medicinski fakultet 1940. u Zagrebu. Talijanske su ga vlasti poslale na rad u Kastav iz Sušaka. Odande je dospio u Pulu 1942. gdje se zaposlio kao kirurg u Općoj bolnici. 

U punom jeku Drugoga svjetskog rata, godine 1942., povezao se s narodno oslobodilačkim odborom (NOO) te je u bolnici pružao medicinsku pomoć ranjenim partizanima. Početkom 1944. postaje prvim predsjednikom ilegalnoga netom osnovanog NOO-a za Pulu. Njemačka ga je policija uhapsila u kolovozu 1944. i odvela u njemački logor Dachau, gdje je ostao četiri mjeseca. Po povratku u domovinu nastavio je suradnju s NOP-om. Po okončanju rata, za vrijeme anglo-američke vojne uprave, izabran je za tajnika gradskoga NO-a te je na kratko obnašao dužnost prvog direktora puljske bolnice od 5. V. do 31. VII. 1945. Bio je članom delegacije koja je primila Međusavezničku komisiju za razgraničenje između Jugoslavije i Italije te pročelnik za zdravstvo NOO-a za Istru. Za vrijeme njegova službovanja izgrađeno je mnoštvo zdravstvenih ustanova (Zdravstvena stanica u Rovinju, Antituberkulozni dispanzer i stacionar u Lošinju, Dječja kolonija u Medulinu te je bolnica iz Valdoltre preseljena u Rovinj). Maroević je u Raši nagrađen za spašavanje rudara u nesreći 1948. Godine 1951. položio je specijalistički ispit iz ortopedije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a iduće je godine preuzeo dužnost šefa ortopedskog odjela Opće bolnice u Osijeku. Bio je direktor Srednje medicinske škole ortopedsko-traumatološkog smjera u Rovinju i predavač iz ortopedije i traumatologije na Višoj i Srednjoj školi za medicinske sestre u Rovinju. Zvanje primariusa stekao je 1960. Od 1952. do 1972. vršio je dužnost voditelja ortopedskog odjela Opće bolnice u Osijeku. Zatim je, do umirovljenja 1. X. 1974. bio ravnateljem Bolnice za ortopedsku kirurgiju i rehabilitaciju „Dr. Martin Horvat" u Rovinju. Bio je članom mnogih stručnih društava među kojima ističemo Ortopedsko traumatološko društvo Italije i Međunarodno ortopedsko-traumatološko društvo. Objavio je 37 stručnih radova. Od mnogobrojnih nagrada i priznanja ističemo najvažnije: Plaketa Instituta Rizzoli iz Bologne (1965), Orden zasluge za narod sa srebrnim zracima za zasluge u području nauke (1966) i Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem (1974).

 

LIT: H. Buršić, Vrstan stručnjak i rukovodilac, Jurina i Franina 1989, Pula 1988; M. Terseglav, Vojna bolnica u Puli, Zbornik 20 godina zdravstva u Puli, Pula 1969.

U.