Istarska sabornica

Istarska sabornica, jedno od tri sjedišta Istarskog pokrajinskog sabora koji je zasjedao u Poreču, Kopru i Puli. Svaki je od spomenutih gradova za potrebe održavanja sjednica Istarskog pokrajinskog sabora namijenio najveće i najreprezentativnije prostore. U Poreču je čast sjedišta Istarskog pokrajinskog sabora pripala desakraliziranoj crkvi sv. Franje. Najstariji arhitektonski ostatci sežu u V. stoljeće kada je sagrađena ranokršćanska trobrodna crkva sv. Tome apostola čiji se temelji protežu ispod gotičke franjevačke crkve i samostana, za čije je potrebe crkva sv. Tome srušena u XIII. stoljeću. Od nekadašnje crkve sv. Tome, danas je vidljiva mozaična površina raščlanjena trima omeđenim poljima koja simboliziraju tri obitelji koje su platile izradbu mozaika veličine 65 metara četvornih. 

 

Iako se dolazak franjevaca veže uz 1270. godinu, porečka legenda govori da je sv. Antun Padovanski kao lombardski provincijal došao u Istru još 1229. godine i pritom utemeljio franjevački red i samostan u Poreču.  Spomenuta franjevačka crkva i samostan prvi put se spominju 1277. i 1298. godine u dokumentima kaptolskog katastika. Stilski, franjevačka crkva odgovara arhitekturi prvog vala propovjedničkih redova koji se u Istri javljaju krajem XIII. i početkom XIV. stoljeća. Ova arhitektura zalaže se za koncepciju jedinstvenog dvoranskog prostora i ranogotičko oblikovanje arhitekture, čemu svjedoči kvadratna apsida s križnorebrastim svodom. Porečki su franjevci u njoj djelovali dugi niz stoljeća. Fra Antun iz Trogira postavlja 1708. godine kamen temeljac zvonika koji će konačno biti izgrađen 1731. godine. Poligonalni vrh istog zvonika srušit će 1944. godine nacisti kako bi od njega formirali mitraljesko gnijezdo za obranu od savezničkih zračnih snaga. Polovicom XVIII. stoljeća crkva doživljava niz preinaka što se može opravdati ekonomskim napretkom grada. Naime, stari oltari su zamijenjeni novima, i to onima u baroknom stilu, pa stoga govorimo o barokizaciji crkve kojom njezina unutrašnjost gubi monumentalnu jednostavnost. Bolonjski majstor Giuseppe Montevinti je 1751. godine izveo bogate stropne ukrasne štukature čija je polja oslikao Venecijanac Angelo Venturini. U sklopu barokizacije, gotički su prozori zazidani, te su umjesto njih probijeni barokni otvori. Tipičan franjevački element predstavljaju scene stigmatizacije sv. Franje i vizija sv. Antuna Padovanskog koje su slikane tehnikom al fresco. Godine 1806. franjevci napuštaju crkvu sv. Franje zbog Napoleonova dekreta o ukidanju neprofitabilnih crkvenih redova i bratovština. Crkva se pretvara u skladište, da bi se objekt ubrzo prenamijenio u pučku školu. Prilikom ponovne uspostave austrijske vlasti nad Istrom 1814./1815. godine, dolazi do temeljite desakralizacije objekta. Glavni je oltar prenesen u crkvu sjemeništa u Gorici, bočni oltari sv. Antona Padovanskog i Gospe Karmelske preneseni su u labinsku župnu crkvu, da bi preostala dva oltara bila prenesena tek polovicom XVIII. stoljeća u Crkvu Blažene Djevice Marije od Anđela u Poreču. Vrijedne slike iz XV. i XVI. stoljeća prodane su u bescjenje. Dvadesetih godina 19. stoljeća, sada već profani objekt, kupuje obitelj Polesini za 600 forinti. Prizemlje se pretvara u vinski podrum, dok je na prvom katu uređena najreprezentativnija dvorana u Istri koja 1861. godine postaje prvim sjedištem Istarskog sabora. Za mjesto predsjedavanja Istarskog sabora, Poreč je izabran na prijedlog tršćanskog namjesnika baruna Friedricha von Burgera. Odabir Poreča opravdan je njegovim povoljnim geografskim smještajem u odnosu na Kopar i Rovinj koji su mu tada konkurirali. Grad Poreč početkom druge polovice XIX. stoljeća broji oko 3000 stanovnika, i to pretežno Talijana među kojima se ističu bogate plemićke i građanske obitelji. Za administrativne potrebe Istarskog sabora dolazi do gradnje zgrade Pokrajinskog odbora, i to u klasicističkom stilu. Spomenuta se građevina nalazi tik uz Istarsku sabornicu, a danas se u njoj nalazi sjedište talijanske Osnovne škole „Bernardo Parentin". Istarska sabornica zadržava svoju administrativnu funkciju Istarskog sabora sve do 1897. godine. Zgradu Sabornice 1920. godine porečki markiz Benedetto de Polesini poklanja gradu Poreču. Ubrzo, 1923. godine Sabornica postaje muzej na zahtjev Benedetta de Polesinija koji od Grada traži da se u Sabornici pohrane ostaci bogate kulturno-povijesne prošlosti grada. Zanimljiv je podatak da je upravo u Sabornici održan prijem za talijanskog kralja Vittoria Emmanuelea III. 1922. godine. Nakon nekoliko stradavanja u požarima (1928., 1943...) Sabornica je konačno restaurirana te je postala mjesto održavanja brojnih kulturnih manifestacija, političkih prijema i kongresa. 

Lit:Budak, Neven, Istarski sabor: Elena Poropat - Povijest Istarskog sabora kao političkog tijela (str. 63); Elena Uljančić-Vekić - Sakralna i profana sjedišta Istarskog sabora: Poreč - Pula - Kopar (str.119-132); Ivančević, Radovan, Franjevačka crkva u Poreču - urbanistička, arhitektonska i tipološka interpretacija; Orlić, Drago, Srdačno Vaš Poreč (str. 89-90); http://www.poup.hr/1/sadrzaj.aspx?meni=ulazna&stranica=86&dizajn=poup

Sanjin Jovanović

*rad je nastao u sklopu natječaja "Srednjoškolci kreiraju Istrapediju - 200. godišnjica od rođenja Jurja Dobrile i 100. godišnjica skladanja himne Krasna zemljo"