Bernardo Parentino

Bernardo Parentino (Parentin, Parenzano, da Parenzo, Bernard Porečan), slikar, svećenik (Poreč, oko 1437. - Vicenza, 28.X.1531.). Kao datum njegova rođenja talijanska enciklopedija Treccani u jednoj natuknici navodi "oko 1434.", drugi izvori donose općenitiju formulaciju "sredinom 15. stoljeća", u svakom slučaju nema pouzdane datacije. Pravim imenom Lorenzo, ime Bernardo uzima nakon što se zaredio i stupio u augustince. Potkraj 15. st. iz Padove prelazi u Vicenzu u samostan sv. Augustina, kojemu je bio prior do kraja života. Živio je dugo, gotovo cijeli vijek, bio je plodan slikar koji je svojim djelom označio talijanski Quattrocento i Cinquecento

Majstorstvo najvjerojatnije stječe u tadašnjim velikim slikarskim radionicama, cehovima Francesca Squarcionea i Andree Mantegne. Na nekim je slikama vidljiv utjecaj sjevernjačke grafike i minijatura. Djelo mu nije do kraja proučeno jer su podaci o njegovu životu malo poznati, a radio je sve što mu je bivalo naručeno, od klasičnih ulja, slika velikih formata, fresaka, pa do sitnoslikarija (minijatura). Potpisao je samo jednu sliku - Sveti Augustin, Krist s križem i sveti Jeronim - koja se čuva u galeriji Estense u Modeni i to s Bernardin(us) Parencan(us) Pi(n)sit. Drugo su mu sigurno djelo dijelom očuvane zidne slike u klaustru samostana sv. Justine u Padovi s prizorima iz života sv. Benedikta, koje je radio između 1489. i 1494. U likovnom izrazu izgradio je prepoznatljiv stil, ali i pored toga njegove slike su često pripisivane drugim autorima, primjerice, velika slika Putovanje Argonauta bila je pripisana Ercoleu de Robertiju, ali je naknadno ipak utvrđeno da ju je naslikao Bernardo. Kompozicija mu je jednostavna, reklo bi se kazališna, sve figure su poredane u prvom planu, gotovo na "osnovnoj" liniji, grupirane frontalno, perspektiva mu je u pravilu bez ljudi s idealiziranom kulisom. U tome se krije jedna od bitnih prepoznatljivosti njegova djela: minucioznost pejzaža, izrazita dubina perspektive, višeslojnost, daleki horizonti i nadasve fantastični krajolici u kojima se teško može prepoznati neki stvaran kraj. Bernardova crtačka prepoznatljivost je i tipičan položaj tijela likova, ruku i nogu te specifična, slična koščata lica. Tu je i garderoba likova, za svaki lik drukčija, u cilju socijalne naznake statusa junaka. No, najznačajnije za njegovo likovno djelo je fantastično slikarstvo koje dugo nije bilo valorizirano, čak se držalo nedostatkom. To su groteskne figure, čudna snoviđenja, fantastični pejzaži... kao na slici Sv. Antuna zlostavljaju vragovi, često zvanoj i Iskušenje sv. Antuna. Slika je to sna, podsvijesti, halucinacije. Iako je slikao po narudžbi, ipak se u odabiru tema može prepoznati Bernardovo zanimanje za određene motive. Bio je "specijalist" za život sv. Bernarda (otuda možda i njegovo redovničko ime). Slikao je sv. Augustina jer je bio augustinac, slikao je i antičke teme, a najdraži mu je bio životopis sv. Antuna. Tri njegove najznačajnije slike iz ciklusa o životu sv. Antuna čuvaju se u rimskoj galeriji Doria. Pripisuje mu se i slika Poklonstvo kraljeva (Louvre), Uhićenje Kristovo (zbirka Borromeo u Milanu), Pad sv. Pavla (Verona), alegorijski Trijumfi (British Museum), Alegorija (Christ Church u Oxfordu), zatim sitnoslikarije u Ufficiolo della Vergine iz 1469. (knjižnica samostana u Montecassinu), u kodeksu Pult. 53.2 (Laurentiana u Firenci), u mletačkoj inkunabuli iz 1483. (knjižnica Pierpoint Morgan u New Yorku). Na temelju sličnosti s minijaturama pripisani su mu triptih Jaslice (Palazzo Venezia u Rimu) i slika Sv. Jeronim (muzej u Toledu, Ohio, SAD). O drugim djelima koja mu se pripisuju mišljenja su još suprotstavljena. Osebujno Bernardovo slikarstvo tek je u novije doba prepoznato kao izraz zrele talijanske renesanse i najava prethodnice manirizma. Raffaello da Piacenza posvetio mu je elogij u stihovima (Cremona 1581.). Njegovo ime nose ulica i Talijanska osnovna škola u Poreču te uličica u Padovi.

LIT.: Bernard Porečan, Istarska enciklopedija, 2005.; D. Orlić, Od Poreča do Luvra, Kalendar Franina i Jurina, Pula 1990.; M. M. Palmeggiano, Bernardo Parenzano, Dizionario Biografico degli Italiani, 1969.; A. Venturi, Parenzano, Bernardo, Enciclopedia Italiana, 1934.
Goran Prodan
Posljednja promjena: 13. 9. 2018.