Morlȁki (tal. Morlacchi, mlet. Morlachi), u prošlosti naziv u Istri za doseljenike koje je u XVI. i XVII. st. mletačka vlast kolonizirala iz svojih pograničnih područja s Osmanskim Carstvom u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji.

U tim je krajevima Morlacima (Crni Vlasi, Maurovlasi) u srednjem vijeku nazivano nomadsko stočarsko stanovništvo koje je potjecalo od romaniziranih starosjedilaca prije dolaska Slavena. Crnim Vlasima vjerojatno su nazivani zbog karakteristične odjeće od crnoga sukna. U doba osmanskih ratova Morlacima su nazivani kršćanski stanovnici pograničnih područja s obje strane granice, koji su se uglavnom bavili stočarstvom te ratovanjem za obje strane, a ponajviše za svoj račun. Mletačke vlasti i stanovništvo obalnih gradova to je ime počelo rabiti za sve stanovništvo dalmatinskoga zaleđa (i katoličko i pravoslavno, i slavenskog i vlaškog podrijetla).

U doba ratova Mlečani su raznim povlasticama poticali morlačke vođe na borbu protiv Osmanlija, a u doba mira s Carstvom smatrali su ih remetilačkim čimbenikom i nastojali obuzdavati. Bili su vješti ratnici, osobito u upadima preko granice i pljački tamošnjega stanovništva, a bavili su se i prekograničnom trgovinom.

U raznim pokušajima naseljavanja demografski opustošene Istre, mletački su upravitelji pozivali i Morlake istočnojadranskoga zaleđa nudeći im zemlju i pomoć u prvim godinama te oslobađanje od poreza na više godina. Nemali je broj njih to prihvatio, s tim da su se pravoslavni Morlaci morali obvezati da će po dolasku u Istru prijeći na katoličanstvo. Njihovo doseljavanje u Istru i akulturacija bili su popraćeni sukobima sa starosjedilačkim stanovništvom i predstavnicima vlasti. Zabilježeno je da se mletački dužnosnici nisu usuđivali ulaziti u neka morlačka naselja kako bi provodili zakon jer su nailazili na oružano suprotstavljanje cijele zajednice. I austrijska je vlast doseljavala Morlake u svoj dio Istre, uglavnom s ličkog područja, i susretala se s istim problemima.

Dio se vratio u mletačku Dalmaciju i Albaniju, nezadovoljan mirnodopskim načinom života (nemogućnošću pljačkaškoga privređivanja i obvezom plaćanja poreza). Neki su povremeno odlazili u krajeve odakle su došli i zajedno s rođacima ratovali i pljačkali preko osmanske granice.

Značajno su se razlikovali od starosjedilačkog stanovništva po mentalitetu, govoru, običajima, odjeći… Donijeli su južnočakavske dijalekte, ali i štokavske, tako da su na području njihova najgušća naseljenja miješanjem sa starosjedilačkim čakavskim nastali jugozapadni i sjeverozapadni istarski čakavski dijalekti, koji se znatno razlikuju od arhaičnijih starosjedilačkih ekavskih čakavskih dijalekata (sjevernočakavskog i gornjomiranskog), koji se govore u središnjoj i istočnoj Istri te na Buzeštini. Pogrešno je pripisivati im nacionalni osjećaj (npr. smatrati katolike među njima Hrvatima, a pravoslavce Srbima) jer ga oni nisu imali, pogotovo u današnjem značenju.

U čakavskim starosjedilačkim govorima često su izrazi Morlaki i Vlahi imali isto značenje – tako su područje unutrašnjosti zapadne i južne Istre koje je u XVI. i XVII. st. u mletačkim izvorima nazivano Morlachia, čakavci zvali Vlašȉjom. Međutim, u austrijskom dijelu Istre ti su se nazivi rijetko poistovjećivali jer je Vlahima nazivano stočarsko stanovništvo, osobito ono istrorumunjskoga govora.