Kazalište „Giuseppe Verdi“ u Poreču

Kazalište u Poreču je izgrađeno 1887. godine te prvo vrijeme nosi naziv „Teatro Comunale", a 1901. godine biva preimenovano u „Giuseppe Verdi", u čast tada tek preminulom skladatelju. Izgradnja porečkog zdanja se dugo planirala, pa je u prosincu 1884. godine na sjednici općinske vlasti odobrena izgradnja škole, cisterne i gradskog teatra.

 

 

Gradski čelnici su smatrali da treba biti smješteno u zgradi koja će krasiti grad pa su ga odlučili graditi na zemljištu tadašnjeg porečkog načelnika Francesca Sbisà. Kredit u iznosu od 45.000 kruna Općina Poreč zatražila je od „Instituta di Credito Fondario", dok je još 7.000 kruna naknadno bilo dobiveno za dodatne radove. Tadašnji građanski sloj je izražavao snažnu želju za vlastitim kazalištem, a sličnu su imali i ostali gradovi pa se tako u Labinu teatar otvara 1865., u Puli 1880. a u Pazinu 1912. godine. Porečko kazalište je otvoreno 10. prosinca 1887. godine pod nazivom „Teatro Comunale" (Općinsko kazalište), a 15. veljače 1901. godine, mjesec i pol dana nakon smrti Giuseppe Verdija odlukom Općinskog vijeća preimenovano u Teatro Comunale „Verdi" - Parenzo. Ovo ime će zgrada nositi do kraja Drugog svjetskog rata.

Kazalište je građeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera. Glavno pročelje ima oblik gotovo pravilnog kvadrata, vertikalno je podijeljeno na tri dijela, s dva uža bočna izdužena dijela te uglova naglašenih rustikalnim kamenom. Središnji dio u prizemlju raščlanjen je na tri velika lučna otvora koja nose masivni stupovi. Godine 1902. kazalište je u potpunosti osvijetljeno svijećnjacima i sigurnosnim svjetlima, 1907. godine uveden je plin, a 1910. godine uvodi se i električna rasvjeta. Unutrašnjost su uredili renomirani scenograf Lorenzo Guidicelli i pomoćni slikar Giacomo Rossi iz Trsta.

Tijekom 1910. godine kazalište u Poreču je na kratko vrijeme zatvoreno zbog preuređenja koje je vodio općinski tehničar Bernardino Fabro. Ponovno je otvoreno 19. studenog 1910. godine, a prilikom ponovnog otvaranja Općinsko vijeće imenovalo je kazališnu upravu (Direzione Teatrale) koju su činili Angelo Danelon, Giuseppe Antunovich i Lino Crast. Lina Galli smatra da je kazalište moglo primiti 600 ljudi, ali nacrti pokazuju da se u galeriji nalazilo 64 sjedeća i 55 stojećih, a u parteru 96 sjedećih i 250 stojećih, što je ukupno 465 mjesta.

Ceremonija otvaranja porečkog kazališta započela je instrumentalnom izvedbom Himne Istri koju je izveo porečki orkestar. Zatim je izvedena predstava Paola Ferarija „Goldoni e le sue sedici commedie nuove" družine Benini - Sambo. Uslijedila su brojna gostovanja dramskih kazališnih družina i dramskih amaterskih skupina iz susjednih gradova, a sa svojim su izvedbama gostovali i brojni porečki dramski amateri. Početkom siječnja 1890. godine teatar ugošćuje i opernu liriku družine Conti koja izvodi operu „Don Pasquale" Geatana Donizzetija i „Seviljski brijač" Gioacchina Rossinija.

Visoka razina kulturne i glazbeno - scenske djelatnosti u Poreču po repertoaru se nije puno razlikovala od programa opernih kuća velikih gradova (Rijeka, Zagreb, Trst), čemu u prilog govore izvedena djela kao što su npr. Bellini: Norma, I Puritani; Bizet: Carmen; Donizzeti: La Favorita, Lucia Lammermoor; Jones: La Geisha; Lehar: Vesela udovica, Il Conte di Lussemburgo; Leoncavali: I Pagliacci; Ponchielli: La Gioconda; Puccini: Manon, Tosca; Rossini: Seviljski brijač; Straus: Un sogno di Valzer; Ugolini: Zbor zvona; Velverde: La Gran Via; Verdi: Traviata, Nabucco, Rigoletto, Krabuljni ples, La Forza del destino, Ernani, Trubadur.

Uz dramske predstave, opere i operete, bila je prisutna i značajna glazbena koncertna djelatnost, gdje su prevladavali talijanski autori i izvođači. Održavana su i brojna tematska predavanja te plesovi i maskenbal. Početkom 20. stoljeća, s dolaskom filmova, dvorana kazališta je postala i kino dvorana. Dana 28. prosinca 1913. godine porečki amateri su vlastitim glazbenim snagama održali koncert u spomen stogodišnjice rođenja Giuseppe Verdija, a nastupili su domaći orkestar, limena glazba i gradski zbor, sa sveukupno više od 100 izvođača koje je vodio maestro Orazio Ugolini. Sljedeći dan održan je komemorativni skup na kojemu je Attilio Tamaro iz Trsta govorio o već spomenutom skladatelju. Za istu prigodu Ciro Rossi izgradio je bistu Giuseppe Verdija koja je tom prilikom otkrivena. 

Danas se na mjestu nekadašnjeg kazališta nalazi sjedište Pučkog otvorenog učilišta Poreč.

LIT.: Gortan - Carlin, I.P., Ruralna i urbana glazba istarskog poluotoka, Novigrad: Katedra čakavskog sabora za glazbu, 2008. 45-62.; Gortan - Carlin, I. P., Glazbeni život Poreča i okolice 1880. - 1918., Magistarski rad, Zagreb: Filozofski fakultet, 2004.; Galli, L., „Parenzo nella cronaca", In Strada Granda, ožujak 1981., br. 16, 7; Prodan, G., „Poreč: Teatar koji je uljepšao grad", iz: http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=8522; 29.4.2011.; Nefat, B., Orbanich, G., Krmac, D., „Kazalište" iz: http.//istra.Izmk.hr/clanak.aspx?id=1346; 29.4.2011.; Poropat, E. „Povijesni izvor gradskog kazališta POUP" iz: http://www.poup.hr/1/sadrzaj.aspx?meni=ulazna&stranica=765&dizajn=poup; 6.5.2011.
A. Kosina