Malarija (tal. mala aria: loš zrak), skupno ime za kronične zarazne bolesti uzrokovane protozoima Plasmodium vivax, P. ovale, P. falciparum, P. malariae. Bolest je obilježena akutnim nastupima periodičnih groznica (svakih 48 sati – m. tercijana, ili svaka 72 sata – m. kvartana), zatim splenomegalijom i anemijom. U Istri je uzrokovala velike pobole, pa i pomore stanovništva (XVII–XIX.st.).

Epidemije su se pojavljivale na kopnu i otocima zbog prisutnosti velikoga broja komaraca (roda Anopheles) prijenosnika parazita, u močvarnim mjestima, osobito u Puli i okolici. Provincijski protoliječnik iz Kopra Ignazio Lotti smatrao je da malariji (»mala salute«) pogoduje nedostatak zdrave pitke vode i kontaminacija brašna kao posljedica lošeg mljevenja pšenice žrvnjevima mekoga kamena. Liječnik Giuseppe Arduino izvijestio je 1798. austr. vladu o uzrocima malarične infekcije, pa je vladin predstavnik Vincenzo Benini prihvatio njegove predložene sanitarne mjere: dovesti zdrav zrak u Pulu i isušiti močvarna zemljišta. Još u XIX.st. od malarije su oboljele dvije trećine stacioniranih vojnika, a liječeni su u vojnoj bolnici u Vodnjanu. Malarične su infekcije bile česte u mnogim naseljima oko rijeke Raše i Pazinčice jer su glib i kal stvarali dobre uvjete za razmnažanje komaraca. Poniranjem rijeke Pazinčice (krajem XVII.st.) u dolini blizu Kanfanara u njezinu su se vlažnom koritu razvijala legla komaraca. To je dovelo do epidemije malarije u Dvigradu, koji je već pretrpio nedaće epidemije kuge 1631. te su ga kao »ukleto« mjesto napustili njegovi stanovnici i prebjegli u Kanfanar (1714).

Radi suzbijanja malarije u Puli i okolici 1870. prosušivano je močvarno tlo o trošku države. Prvi pokušaji sanacije epidemije malarije na Brijunima trajali su osam godina, ali nisu doveli do uspjeha, pa je vlasnik otočja P. Kupelwieser (koji je i sam obolio od malarije tropike) pozvao R. Kocha da pomogne suzbiti epidemiju. Rezultati istraživanja i liječenja pokazali su da je među 200 do 300 stanovnika Brijuna njih 20 bolovalo od malarije tropike, 20 od malarije tercijane, a jedan je bio zaražen malarijom kvartanom. Među djecom uzrasta do 10 godina, 4 je bolovalo od iste bolesti; ukupno je oko 20% stanovnika otoka bilo zaraženo akutnom ili kroničnom malarijom. U liječenju se primjenjivao kinin (Chininum muriaticum) u dnevnoj dozi od 0,5g kod djece, 1–2 (čak do 3) g u odraslih. Osim toga, sanirano je močvarno zemljište, primijenjene su i ribice gambuzije, insektifugi i dr. higijenske mjere (npr. postavljanje mreže na prozore).

Zbog izvrsnih uspjeha i iskustava u otkrivanju i liječenju epidemije malarije, na Brijunima je uspostavljen praktični centar za edukaciju malariologa, prvo antimalarično središte za obuku malariologa u hrv. krajevima. Na Brijunima su se usavršavali mnogi liječnici iz Njemačke, među njima O. Lenz, koji se trajno nastanio na Brijunima (do 1936). Tom je terapijskom metodom, koja se još dugo primjenjivala, B. Schiavuzzi liječio kroničnu malariju u obitelji svjetioničara Frolje na rtu Marlera (Ližnjan).