Legenda o sv. Pelagiju

Nedaleko doline rijeke Mirne te svega stotinjak metara od ceste za Završje nalaze se ostaci crkve sv. Pelagija - kršćanskog mučenika iz 3. stoljeća. Crkvica je danas u oronulom stanju, a van uporabe je cijelo zadnje stoljeće. U tom se prostoru u prvoj polovici 20. stoljeća sve do 1950. godine nalazila štala, a cijeli je kompleks dio veće cjeline pod nazivom Stancija Silić, koja je također već duže vrijeme napuštena.

 

Priču o životu ovog kršćanskog sveca možemo naći u spisima biskupa Tommasinija iz 17. stoljeća, iako ta građa nije utemeljena na pouzdanim izvorima. Prema njemu Pelagije je bio iz bogate novigradske obitelji kršćana, koji su ga poslali na izobrazbu svećeniku Uraniju. Zbog smrti roditelja, ovaj svećenik preuzima kompletnu odgovornost za odgoj mladića, koji se vremenom sve više isticao plemenitošću i radom na širenju kršćanstva. Za vladavine cara Numeriana, 284. godine za rimskog prefekta Istre postavljen je Evilarije, koji se nastanjuje u Novigradu, te od tada počinje veliki progon kršćana. Pelagije je pokazivao veliku vjeru i odlučnost, te se isticao posjetima kršćanima u tamnicama hrabreći ih da izdrže muke. Jedne je noći čuo glas s neba, koji ga je potaknuo na mučeništvo, pa je smjesta otišao sucu Evilariju. Spočitnuo mu je okrutnost i mnogoboštvo, čime se otkrio kao kršćanin, za što je bio bačen u lance i osuđen na bičevanje dok se izvršitelji ne umore. Prema legendi nasilje na Pelagiju nije ostavilo nikakvog traga ili posljedica, pa mu je propisana nova mjera, izljevanje vrelog ulja po tijelu. Kako Pelagiju opet nije bilo ništa, vezali su ga za dva konja i vukli po staklu, bez posljedica. Naposljetku su ga osudili na smrt odrubljivanjem glave, što je navodno i izvršeno izvan zidina Novigrada, gdje je kasnije izgrađena Crkva sv. Križa.   

LIT.: Zlatan Varelija, Legenda o sv. Pelagiju, Franina i Jurina, 2006., 137-139.
U.