Šepić, Vinko (pseud. Vice Orljak), učitelj, dječji i pedagoški pisac (Dolnji Rukavac, 1.I.1870. - Banja Luka, II.1945.).

Majka mu je bila sestra Ivana i Mate Bastiana.

Nakon što je završio učiteljsku školu u Kopru 1888., radio je u Boljunu, Juršićima, Klani i 1903.-23. u Buzetu.

Već se u Boljunu uključio u hrvatski nacionalni pokret u Istri i počeo surađivati u glasilu toga pokreta Naša sloga.

Zajedno s učiteljem Josipom Svjetličićem utemeljio je u Pazinu 1897. Hrvatsko učiteljsko društvo Narodna prosvjeta, u kojem je bio dugogodišnji potpredsjednik i jedan od najaktivnijih članova, a 1906. suosnivač je istoimenoga stručnoga glasila toga društva, koje je širilo suvremene pedagoške misli u istarskom školstvu te liberalne i protuaustrijske ideje.

Uređivao je dječji časopis Naša nada, u kojem je objavljivao i svoje priče za djecu, surađivao je u prilozima Istarske riječi, Malom Istraninu i Narodnom gospodaru.

U Buzetu je bio nadučiteljem i ravnateljem Hrvatske pučke škole, te vrlo aktivnim prosvjetnim i narodnjačkim djelatnikom. Za Prvoga svjetskog rata razvijao je široko političko djelovanje, poglavito 1917., kada su se u Istri prikupljali potpisi za Svibanjsku deklaraciju kojom se tražilo ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba.

U doba gladi u Istri 1917.-18. organizirao je odlazak djece u ostale dijelove Hrvatske na prehranu. Godine 1921. fašisti su zapalili knjižnicu buzetske škole i veći dio Šepićeve knjižnice te njega uhitili, 1922. je bio prisiljen povući se s mjesta ravnatelja, a 1923. je zbog političkog i nacionalnog djelovanja otpušten iz službe.

Nakon raspuštanja Učiteljskog društva i zabrane svih hrvatskih i slovenskih listova, prebjegao je na početku 1929. u Jugoslaviju. Radio je kao učitelj u Lepoj Vesi kod Donje Stubice 1929.-30. i u Podgoraču kod Našica 1930.-35., nakon čega je umirovljen. Pisao je za emigrantski list Istra o položaju Hrvata i Slovenaca pod Italijom.

Otac je pravnika, diplomata i povjesničara Dragovana Šepića.