Grando, Jure
Grando, Jure, štrigun iz Kringe iz XVII. st., za kojega je zabilježeno da se dugo nakon smrti noću ukazivao mještanima, dok mu nije otvoren grob i odsječena glava.
Pripovijedanje Križanaca zabilježio je putopisac i polihistor Johann Weichard Valvasor te objavio 1689. u djelu Slava Vojvodine Kranjske. Prema tim iskazima, Grando se ukazivao 16 godina, što je počelo nedugo nakon njegova sprovoda. Najprije se ukazao svećeniku Jurju koji ga je bio sahranio i služio mu misu zadušnicu. Nakon toga su mnogi tvrdili da su ga vidjeli kako noći hoda po mjestu: povremeno bi zalupao kome na vrata i u toj bi kući uskoro netko umro. Usto se i udovica žalila županu (seoskom starješini) Mihi Radetiću da joj noću dolazi i s njom nasilno spolno opći.
Župan je konačno 1672. pozvao devetoricu suseljana i poveo ih na groblje da okončaju Grandov teror: „Njih devetorica krenula su na groblje noseći dvije baklje i raspelo. Otvorili su pokojnikov lijes, no tamo su našli mrtvaca zdravo crvenih obraza koji se odjednom nasmijao i razjapio usta. To je toliko uplašilo hrabre lovce na sablast da su svi skupa pobjegli. Taj je bijeg razočarao župana. Pokazalo se, naime, da njegovih devet živih ljudi ne može savladati jednog mrtvog, već su se poput zečeva dali u bijeg. Stoga ih je nagovorio i ohrabrio da se zajedno s njim vrate do groba, te da pokušaju naoštrenim glogovim kolcem probosti mrtvačevu utrobu. Pokušavali su, no taj se kolac neprestano odbijao od trbuha. (…) Kako ipak i dalje nisu uspijevali probosti tijelo glogovim kolcem, jedan od muškaraca imenom Mikula Nyena inače iz Lupoglava, stao mu je sjekirom odsijecati glavu. Činio je to plašljivo i ustrašeno pa mu je u pomoć priskočio hrabriji čovjek imena Stipan Milašić i napokon odsjekao pokojnikovu glavu. Mrtvac je kriknuo, zgrčio se kao da je živ, a grob se ispunio krvlju. Pošto su rečeno obavili, zatvoriše ponovno časna gospoda egzekutori grob i uputiše se kući. Od tada su pokojnikova žena i drugi mještani živjeli u miru.“ Valvasor je zabilježio imena i ostalih sudionika tog događaja: Matija Hrvatin, Mikula Mačina, Jure Mačina, Jure Soršić, Martin Udorejčić i Mikula Krajrer.
Valvasor je napomenuo da je u Istri uobičajeno da se umrli, koji noću lutaju nemajući pokoja, otkopavaju kako bi im se tijela probila glogovim ili trnovim kolcem te da se sličan slučaj dogodio u Lindaru nekoliko godina prije onoga u Kringi, kao i 1687. u obližnjem (neimenovanom) selu s mletačke strane granice, s tim da su tamo počinitelji (koji su mrtvaca proboli kolcem) bili strogo kažnjeni kada su vlasti saznale za to. U dijelu knjige u kojem govori o istarskim običajima (VI, 10) pisao je da Istrani jako vjeruju u čarobnjake te da takve zovu štrigunima ili vedarcima. Oni noću hodaju selom i udaraju po vratima kuća u kojima će uskoro netko umrijeti, a zalaze i ženama u postelju, osobito udovicama. Jedini je lijek tome probadanje kolcem tijela takvoga mrtvaca u grobu. Valvasor spominje i štrige, za koje se vjeruje da piju djeci krv.
Premda se danas Juru Granda u široj javnosti i publicistici u pravilu naziva vampirom, on to nije bio: Valvasor, Križanci, kao i svećenik koji mu se obratio nazivaju ga isključivo štrigunom. Valvasor je čak pri spomenu štriguna pojasnio da „tako u Istri nazivaju nemirne mrtve“.
Od Valvasora su legendu poslije preuzimali drugi autori, poput njemačkog katoličkog pisca Josepha von Görresa u petotomnom djelu Die christliche Mystik (1836.-42.) te povjesničara i publicista Johanna Christiana von Stramberga u opsežnom zborniku Denkwürdiger und nützlicher Rheinischer Antiquarius (Koblenz 1843.-71.). Dio Strambergerove građe, uključujući i priču o Grandu, uvrstio je njemački pisac i nobelovac Hermann Hesse u svoju knjigu Spuk- und Hexengeschichten aus dem „Rheinischen Antiquarius“, koju je priredio 1924.-25., a tiskana je tek 1986. u Frankfurtu na Majni (hrvatski prijevod Borisa Perića Priče o sablastima i vješticama iz Rajnskog antiquariusa, Zagreb - Sarajevo 2007.). Legendu prenosi i njemački pisac i publicist Nicolaus Equiamicus u monografiji Historia Vampyrorum (2023.).
U Istri i Hrvatskoj priča o Juri Grandu postala je u novije vrijeme poticajem za razna događanja, umjetničke i turističke projekte, pa i znanstvene radove. Tako je, primjerice, Grando bio inspiracija književniku Borisu Periću za roman Vampir (Zagreb 2006.), a Danijelu Bogdanoviću za priču Restoran „Il Grando“ (u zbirci novela Najveća igra u svemiru i šire!, Zagreb 2011.). Redatelj Martin Babić snimio je 2015. kratkometražni film (kombinacija lutka filma i 3D grafike) Jure Grando - štrigun iz Kringe, a 2016. u Istarskom narodnom kazalištu premijerno je igrana predstava Vampirska kronika Jure Grando autora i redatelja Damira Zlatara Freya. Legendom o Juri Grandu u turističkoj se promociji služi Turistička zajednica središnje Istre, pa je njegovim imenom nazvana i jedna biciklistička staza koja polazi iz Kringe, gdje je i kafić imena Vampir.
Sudionici Festivala fantastične književnosti i Općina Tinjan postavili su 11.VIII.2006. u središtu Kringe spomen-ploču županu Radetiću i mještanima koji su se 1672. suprotstavili Juri Grandu.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar